TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ďż˝ITANJEPreporuka za čitanje: Louis Bromfield ˝Gorki lotos˝ Smatra se velikom srećom da neko doživi pravu ljubav, da je njegova ljubav uzvraćena. Kada je obostrana, i ne postoje velike prepreke da zaljubljeni budu zajedno, čini se da njihovo sreći nema kraja. Međutim, život kao i uvijek, demantuje mnoge teorije.  U romanu "Gorki Lotos" Luisa Bromfilda, opisana je ljubav dvoje mladih, lijepih, uspješnih, slobodnih, koja osim epizoda sreće nije donijela puno dobrog glavnim likovima, Tomu Dentriju i Aliks Droton. Oboje pripadaju visokom društvu, bogati su, lijepi, mladi, zdravi, čime se stavlja do znanja, da mnogi "uslovi" koje neko pretpostvalja za ideal i sreću nisu garancija da će na kraju jedna priča imati lijep kraj. U knjizi, koja je vrlo pitko, zanimljivo napisana, kao da se objašnjava zašto neki ljudi koji su suđeni jedni drugom ne mogu biti skupa, jer mnogi, i kada na kraju budu zajedno, nesreća koju prouzrokuju drugima, donosi im nemir i gorčinu. Dobar čovjek ne može biti sretan ako je njegova sreća vezana za tuđu nesreću, i kad je direktno ne prouzroči.
Zbog novačanih problema u koje će upasti njen otac, pomirena s činjenicom da neće biti sa čovjekom kojeg voli, Aliks Groton pistaje da se uda za bogatog lorda Grotona. Tom Dentri u jednom od svojih bježanja, na granici neizdržljivosti, mučen tjeskobom, a u stvari bježeći od samog sebe, stiže u napuštenu luku Nivandrum, izolovanu od svijeta, u kojoj kao da vrijeme vijekovima stoji. Odluči da se tu nastani i proba pronaći svoj mir u toj divljini. To mu jedno vrijeme i polazi za rukom, čak se ponovo zaljubljuje u lijepu mještanku, koju će poslije i oženiti, a onda stiže vijest da u luku stiže bogati, ambiciozni lord Groton sa svojom suprugom. Tada priča počinje da se zapetljava i završava na dosta tužan način. Zanimljiva su razmišljanja opisanih likova u knjizi "Gorki lotos", osuđujuća ili odobravajuća za situaciju glavnih likova, a i sama razmišljanja Toma i Aliks. Dijelovi iz knjige: (...) Da ga je neko upitao: zašto je prokleti neurastenik, ne bi umio da odgovori. Prilično je mnogo o tome razmišljao, dok se, poslije mnogo godina, naprosto čitav njegov karakter nije izmijenio. Najprije je bio ono što se naziva ekstravertnim tipom, suludo je jurio na sve strane, srčući velikim gutljajima razonode, uzbuđenja i život. A sad, kad je pijan stigao na palubu "Viviandiere" nalazio se na tački sa koje više nije vidio svijet u odnosno na njegovo ja, nego samo svoje ja u odnosu na svijet. A to ga je, bio je s tim načisto, jer je bio pametan čovjek – činilo čemernim. (...) (...) Nemam karaktera, govorio je često sam sebi. Mrsko mu je bilo sažaljenje prema samom sebi. Razmišljanje o sebi bilo mu je isto toliko odvratno, ali ni jednog ni drugog nije mogao da se oslobodi. I dok je bježao od samog sebe, stalno je očajnički tragao za nečim što bi mu dalo duševni mir, ravnotežu i vjeru, ili mješavinu svega toga. (...) (...)Bilo je u njoj neke ljupkosti i lakoće, ali i nekog poštenja, otvorenosti sa kojom je gledala stvarima pravo u lice, što se dopalo ljekarki. Nije se pretvarala kao da joj onaj muškarac na ostrvu nije ljubavnik, nije tražila izgovor ni izmicanje, te mora biti, mislila je Miz Op, da je u sebi već sve odmjerila i našla da joj je savjest čista. Miz Op nije uobražavala da zna sve zapletenosti situacije, prosto je bila voljna da stane uz ledi Groton. (...) Luis Bromfild (Louis Bromfield 1896 -1956) rođen je u Mensfieldu (Ohio), osim po svom pisanju za šta je dobio i Pulitzerovu nagradu, poznat je kao inovativni zaštitnik prirode i naučni poljoprivrednik. Studirao je agrokulturu a zatim je prešao na Columbia univerzitet da bi nastavio spisateljsku karijeru. Odlikovan je u Prvom svjetskom ratu, radio kao novinar i reporter, napisao veliki broj knjiga od kojih su neke poslužile kao podloga za filmove kao što su "Mrs. Parkington" i "Kiše dolaze". S.M. |
