TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ďż˝ITANJEPreporuka za čitanje: Fjodor M. Dostojevski - ˝Kockar˝ Fjodor Mihajlovič Dostojevski dobro je znao o čemu piše kada je pisao roman "Kockar". Sam se jedva izvukao od tog opasnog poroka. Opsesivnu strast, ovisnost o kocki, opisuje kroz bilješke mladića Alekseja Ivanoviča.  U romanu se opisuju Rusi i njihovo ponašanje u inostranstvu, problem sa kockom, a kroz priču se opisuju različita osjećanja i veze između ljudi. Tu je i neizbježna ljubavna priča koja roman čini dodatno zanimljivim. Dostojevski u mnogim djelima piše o slabostima čovjeka, načinu na koji se bori s raznim demonima, pobjedana i porazima. Kada mladić koji voli jednu djevojku, dozna da i ona njega voli, a ipak se odluči za kocku, jasno je da je vrag odnio šalu, i da je ono što je u početku bila igra, zabava, postalo uzrok brojnih problema, razaranja veza, porodica. Ovisnik rijetko pada sam na dno, obično povuče sa sobom i druge, posebno one koji ga vole. Zadnja rečenica u romanu glasi "Sutra, sutra je svemu kraj!" ali najčešće nije, sutra je još samo jedan dan u kojem će neko možda za trenutak biti sretan ali trajno nesretan ako ne uspije realizovati rečenicu – obećanje, samom sebi, Dijelovi iz knjige: (...) U međuvremenu sam posmatrao i zapažao, učini mi se da, u stvari, račun malo znači, i da ni iz daleka nema onaj značaj koji mu mnogi kockari pridaju. Sjede sa otvorenim novčanicima, bilježe šta je izašlo, broje, izvode zaključke o šansama, proračunavaju, nazad stavljaju novac, i – gube, isto onako kao i mi, obični smrtnici koji igramo bez proračuna, Ali sam izveo jedan zaključak, koji je izgleda tačan, doista, u toku slučajnih šansi ima, ako i ne baš sistem, a ono bar nekakav poredak – što je naravno vrlo čudnovato. (...) (...) Odmah čim sam došao, stavio sam na par dvadeset zlatnika, dobio sam, stavio sam opet, i opet dobih, to se tako ponovi još dva ili tri puta. Mislim da se u mojom rukama obrelo oko četiri stotine fridrihsdora u roku od nekih par minuta. Tada sam trebao da se udaljim ali se u meni porodi nekakvo čudnovato osjećanje, nekakvo izazivanje sudbine, želja da je zvrcnem po nosu, da se isplazim na nju! Stavih najveću dozvoljenu mizu od četiri hiljade guldena, i izgubih. Zatim, padnuvši u vatru, izvadih sve što mi je još bilo ostalo, stavih na isto mjesto, i opet izgubih, poslije čega odoh od stola kao ošamućen. Nisam pravo ni shvatio šta se to sa mnom desilo, i saopštih Paolini Aleksandrovoj o gubitku tek pred ručak. Sve dotle sam lutao po parku. (...) (...) Da, nesretni čovječe, ona te je voljela, i ja vam to mogu sad kazati, jer ste vi – izgubljen čovjek! A kad bih vam i više kazao, da vas ona još i danas voli, vi biste onda, ipak, ostali ovdje. Da, vi ste upropastili sebe. Vi ste imali izvjesne sposobnosti, živu prirodu i bili ste doista lijep čovjek, vi ste čak mogli biti korisni i vašoj otadžbini, kojoj su toliko potrebni ljudi, ali – vi ćete ostati ovdje i vaš je život svršen. Ne krivim lično vas. Po mom mišljenju, svi su Rusi takvi, ili su naklonjeni da budu takvi. (...) Ovo nije knjiga samo o poroku nego o životu, životnim prilikama i neprilikama s kojima se u životu susreće svaki čovjek. Cijeli život čovjek je na kušnji, do njega je puno, i kad se čini da je sve beznadežno, da je čovjek kao drvo koje pliva u nabujaloj rijeci, bez mogućnosti da utiče na bilo šta, ako odluči da hoće onda i može.  Dostojevski ( 1821 – 1881) je pored novela i raznih zapisa napisao romane: Bijedni ljudi, Poniženi i uvrijeđeni, Zločin i kazna, Kockar, Idiot, Bjesovi, Mladić i Braća Karamazovi. U svim se osjeti književni pokret kojim je pripadao, a to je realizam. Osim posebnog stila jednog od najvećih pisaca svijeta, baš taj realizam, koji stavara likove bliske čitaocu, čine djela ovog ruskog pisca, ukrajinskog porijekla, posebno zanimljivim. S.M. |