TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ďż˝ITANJEPreporuka za čitanje: Haruki Murakami - Kafka na žalu Zbog načina na koji piše Haruki Murakami (Japan, 1949.) i čitaoci koji su skeptični prema nadnaravnom i fantastičnom, sa zanimanjem će pročitati knjigu "Kafka na žalu". Piše o dječaku koji je odlučio pobjeći od kuće.  Ima 15 godina i želi otići što dalje od kuće u kojoj se osjeća kao sporedni lik kojeg niko ne voli niti primjećuje. Otac je uspješan kipar bez puno zanimanja za sina, a majka je sa kćerkom napustila porodicu kada su dječaku bile četiri godine. Stalno se pita šta je skrivio, zašto ga je majka ostavila, zašto ga ne voli otac. Tužno dijete odlazi od kuće i susreće neobične ljude, te vremenom dolazi do odgovora na pitanja koja su ga dugo mučila. Tema je dovoljna za solidan roman ali Murakami daje oduška mašti pa opisuje slučaj kada su djeca na školskom izletu odjednom pala u nesvijest i tako ostala preko dva sata. Svi su se probudili i nastavili sa svojim životom ne sjećajući se neobične epizode osim Nakate koji će dugo biti u komi, a kad se probudi sve što je znao će biti zaboravljeno. Zaboravio je da čita i da piše i sve što je ikad naučio ali dobio je sposobnost da priča sa mačkama. Bježeći od kuće dječak će izabrati sebi ime Kafka, u biblioteci će susresti Ošimu koji je ustvari žena. U besanim noćima on će vidjeti sablast, naći se između dvije dimenzije ovozemaljskog i vanzemaljskog. Tu je još cijeli niz likova koji su direktno ili indirekrno povezani, čije životne puteve Murakami vješto prepliće čineći ovaj roman vrlo zanimljivim bez obzira na neobične dijelove u kojoj se Marakami možda i pretjerano zaigrao. I sa nadnaravim elementima roman je pun životne filozofije, pitanja i odgovora koja se tiču života, smrti, smisla života, ljubavi, mržnje i svega o čemu više ili manje razmišljaju svi ljudi na svijetu bez obzira na porijelo, vjeru, naciju, materijalnu situaciju, godne i ostalo. Dijelovi iz knjige: (...) Ali ima nešto što bih želio da zapamtiš, Kafka Tamira. Ljudi koji su ubili momka gospođe Seki bili su baš takvi. Ograničeni, sasvim nemaštoviti, krajnje netolerantni. Teorija koja nema veze sa stvarnošću, prazne riječi. Prisvojeni tuđi ideali, kruti sistemi. A to me plaši. To je ono čega se zaista bojim i što mrzim. A pitanje šta je pravedno i šta nepravedno, svakako je važno. Ipak, neke greške u rasuđivanju mahom se mogu ispraviti. Smogneš hrabrosti, priznaš grešku i popraviš stvar. Ali ograničenost, uz odsustvo mašte, netolerancija, to je kao neki parazit koji preobrazi domaćina, promijeni oblik i nastavlja razvoj. Takvi ljudi su izgubljeni slučajevi, a ja ne želim da iko ko je takav zalazi ovamo. (...) (...) Možda većina ljudi ne želi slobodu, Kafka. Oni samo misle da žele. Sve je to opsjena. Kad bi stvarno postali slobodni, većina ljudi ne bi znala iskoristiti slobodu. Zapamti to, ljudi zapravo ne žele slobodu. A vi, gospodine Ošima? I sa mnom je isti slučaj. I ja volim svoje okove. Do određene mjere naravno. Jean – Jacques Rousseau je govorio da civilizacija nastaje kada ljudi počnu podizati ograde. Veoma pronicljivo zapažanje. I zaista – sve civilizacije su proizvod određene neslobode. Izuzetak su australski domoroci. Oni su do početka sedamnaestog stoljeća održavali civilizaciju bez ograda (...) (...) Istinu govoreći, ja čak nemam ni uspomena. Ja sam glup, znate. Biste li mi mogli reći šta su to uspomene? Gospođica Seki se zagleda u svoje ruke na stolu, zatim opet pogleda Nakatu. Uspomene vas griju iznutra. Ali vas također razdiru. (...) (...) Slušaj. Bilo pa prošlo – nastavlja Čavka. Nije te smjela tako napustiti. Ali prošlost je kao razbijeni tanjir. Možeš skupljati djeliće ali ga nikada ne možes sastaviti kakav je bio, zar ne? (...) I u ovom romanu Haruku Murakami često spominje muziku, izvođače, instrumente. Osim muzike, kroz razmišljanja i dijaloge dotiče se mnogih tema. Iako sa puno dijelova koji su između sna i jave, roman "Kafka na žalu" priča je o potrebi čovjeka da dok je živ traži odgovore na pitanja koja ga muče kao i ona koja se tiču misterije života i smrti. S.M. |