01.10.2007. Servisne informacije ...malo tuzlarija
Nastavljaju se ovi lijepi jesenji dani sa hladnijim jutrima i toplim danima.
Ponedjeljak je isto sunčan.
Danas je prvi oktobar, još jedan mjesec je iza nas, koji kao i većina, prođe brzo. Danas se održava Okrugli sto o nacionalnim manjinama, pa ćemo i o tome malo pisati.
Pošto sam u kontaktu, a i družim se s ljudima raznih nacija i vjeroispovijesti, svjesna sam da se to može, da je toliko nebitno kako se ko zove. Ono otrcano "sve je do čovjeka" je ipak istina. Normalno je da će kad krenu priče o ratu, a neko počne s pričom da su svi isto krivi i slično, izazvati kod sugovornika burnu reakciju, posebno onih koji su ovdje rat proveli. Nije da ON kao ON ne može reći svoje mišljenje, nego će istu reakciju izazvati svako ko, da tako kažem, provaljuje. Mi smo narod subjektivan i to je fakat tako, da kod nas Bošnjak može bez problema reći koju protiv svog naroda, mogu i ostali, čak će svima iz redova drugih naroda biti drago što je neko protiv svojih, iako je u pitanju objektivna kritika.
Zbog likovanja, opet nekih, na tu objektivnu kritiku, stvorila se jedna raširena pojava, koja bi se mogla zaokružiti rečenicom «vidiš da oni neće protiv svojih, nemoj ni ti», što će reći da imamo niz lažnih mišljenja. Neki će prije i šutjeti nego reći kritiku, a opet kad su u krugu sigurnih prijatelja i istomišljenika, kritikovat će više nego drugi. Takva pojava je, nakon svega što se ovdje dešavalo, razumljiva, ali je dovela do jedne nerealne situacije da se u svemu i na svakom koraku mora zadovoljiti nacionalni ključ da bismo imali lažnu sliku demokratičnosti društva, mada je svima jasno da je ovdje ugrožen i najugroženiji normalan i pošten čovjek, neko ko samo pokušava živjeti. Te silne priče oko nacije guše dobre stvari, stavljaju nebitno ispred suštinskog i dopuštaju raznim facama mogućnost da plivaju kao ribice u prljavoj političkoj nacionalističkoj vodi.
Zaista me nervira ta priča o nekoj ugroženosti, ta sama riječ se pojavi par godine prije rata kada su odjednom svi nešto bili silno ugroženi. Čim neko može toliko da priča o ugroženosti znači da nije. Ne čujem ja da je neki Bošnjak ugrožen u RS, ne smije ni pisuti tamo.
Eto tako, iznervirah samu sebe, a da ne bih i vas idem sada da šta radim i puštam vam malo muzikice.
Ugodan vam ovaj sunčani dan.
16. septembra se navršilo 30 godina od smrti Marie Callas. Život ove istinske operne dive, izgledom prave dame, zanima još uvijk mnoge. Žena koja je s jedne strane imala ono čemu mnogi teže, slavu, priznanje, bogatstvo, nije imala nešto što može imati sasvim obična žena za koju niko nikada nije čuo, a to je ljubav, sreću u ljubavi. Marija se zaljubljivala u pogrešne muškarce, ni nju nisu iskreno voljeli, više njeno ime, njen glas, slavu. Neki je smatraju modnom ikonom, navode kao primjer nesretne žene, a neki opet ističu njen karakteristični profil kao primjer da veliki nos kada ga neko zna nositi, a ona je to zbilja znala, daje licu onu neku crtu koja je izdvaja iz niza istih ljepotica sklapelom sređivanih. Ostaje jedna lijepa, prirodna žena koju i nakon toliko godina nakon smrti zanima širu javnost. Zahvaljujući čudima tehnike, možemo da je i slušamo i gledamo iako je odavno nema.
