06.10.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Kako su i najvaili za subotu, evo pada kiša. Novo je da su radijatori u stanovima topli a evo 6. je oktobar. Da li su neke probe u pitanju ili je zaista ranije počela grijna sezona još ćemo da vidimo. Uglavnom, ugodno je u kući. Od hladnoće smo se svi isprehlađivali i gotovo da su svi koji dan bili manje ili više bolesni.
Subota je u znaku kulture i novosti vezanih za zdravlje. Pozorište mladih Tuzle nastavlja sa svojom aktivnostima, zakazana je i promocija knjige Tadeusa Mazowieckog, pedijatri se sastaju na stručnom sastanku, tu će biti interesantnih tema, stručnjaci će razmijeniti iskustva a nadam se i da će od toga imati koristi najmlađi pacijenti. Malo je šta žalosno kao slučajevi teško bolesne djece. Ta mala bića koja nisu ni počela živjeti već se susreću sa teškoćama u životu i to onim najgorem vezanim za zdravlje. Uz bolesno dijete, cijelu porodicu duša boli za njima a slabo im mogu pomoći osim dati nježnost i pažnju.
Pedijatrima nije lako, kao i drugi ljekari znaju se vezati za pacijente a malo ko nije slab na djecu.
Kad smo kod teškoća, evo mogli ste pročitati kolike su penzije naših penzionera, pa šta na to reči. Ja ne znam kako uopšte sastave kraj s krajem. I što je najgore kada im se i omogući nešto bude im oduzeto. Evo skoro su penzioneri i učenici mogli dobiti mobilni telefon za marku. Broj mobitela je bio ograničen, naravno, ali se taj broj telefona nije podijelio sav penzionerima nego ono što je ostalo nakon što su oni koji su mogli kupovali po pet šest mobitela. Te mobilne aparate, starijeg tipa, neće htjeti ni njihova djeca a ni oni, pa će im ležati po ladicama, a nisu ljudima koji ne mogu ni doći do mobilnog. Redovi su bili takvi, neorganizovanost, jer se sve obavljalo na više šaltera, da je došlo i to tuče u salter sali. Tužno je to sve, penzioneri, nekada ljudi koji su pošteno odradili svoj radni vijek su došli na novo nekih jadnika koje mnogi sažaljevaju. Moram se tako ružno izraziti, jer mi je žalosno, kad ih gledam kako redovno plaćaju svoje obaveze, u starim odijelima, cipelama starim po 20 godina ili nekim uzetim od djece. Naravno, ovdje pričam o većini koja prima minimalnu penziju. Mnogima treba dosta novca za ljekove, neki imaju sreću da im pomažu djeca a neki bogami i umru sami u kući da ih niko danima ne pronađe.
Zemlja nam je postala raj za kriminalce i razne vidre koje se u svemu ovom odlično snalaze a ostali čekaju neka bolja vremena ili mogućnost da kidnu i da mahnu ovim blakanskim prostorima koji nikada neće mirni i normlani biti.
