19.10.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
U Tuzli jutros pada kiša a meni nešto baš drago, rekla sam ja da imam nove gležnjače, a sve lijepo vrijeme. Baš juče mislim, da nisam kupila to bi snijeg napadao. Ali vidite, ima Boga, pade kiša i mogu da ih obučem, kako to većina Tuzlaka naopako kaže, nama ba mrsko reći da se nešto obuva.
Eto, nikako da kažem, a sve se brinem da neće neke žene doći a ne znaju da su otvorene nove radnje sa obućom u Merkatoru. Dole u prizemlju, gdje je bila velika radnja namještaja, sada je niz nekih butika, radnjica i svega nešto, a tu su i radnje sa obućom. Ima vala svašta, a jedna, prva u redu, mislim Astra, ima neke lude cipele, meni duša ono gledati. Niko me više i ne pita šta hoću, znaju da ja «samo gledam», a malo i probam.
Ne znam ko ono kupuje, meni djeluje kao obuća za dame koje se bave najstarijim zanatom, i pošto se taj zanat ovdje plaho razvija, a o tome malo priča, moralo je i za njih šta stići, pa neće žene valjda bose hodati. A nije im lako, ja sam probala razne modele, lakovane crvene čizme u kojima bi mogla hodati kroz Panonsko i ne bi noge smočila, toliko su duge, peta je kao one Bebekove na početku karijere. Pa sam probala jedne, kao zlatne papuče sa štiklom od jedno 15 cm, na kraju kao da na prstima hodam. Naravno, ima i normalnih cipela ali ove su pravo lude.
Muške sam isto malo gledala, ima i tu svašta, a najgore su mi one duguljaste, uske, pa se ono vrhovi počeli od dužine savijati ko opanci, a još kad neko ima veliku nogu, tj. stopalo, pa čovjek kao da na skijama stoji.
Juče sam na primjeru svog sina i njegovog druga shvatila propast našeg školstva. Plan im je bio da uče zajedno, meni je odmah bilo jasno da od toga nema ništa, ali eto, neka djeca «uče». Kad je stvarno i učenje došlo na red, čujem ja kako se tamo smiju. Uđem da vidim šta je kad smiju se jedan drugome, valjaju od smijeha, lekcija na čirilici, a oni zaboravili pola slova. Joj sramote, a odlični učenici. Pa se smiju riječima koje pogrešno pročitaju kad zamijene slova latinice i čirilice.
Kaže meni sin da im ja malo čitam. Kakvu sam im samo bukvicu očitala, sve sa onim "sram vas i stid bilo, meni moja mama nije znala ni šta u školi učim a ne da mi čita", a mislim u sebi, de ba djeco, hoće li i meni koje slovo zapeti pa da mi padne majčinski autoritet (inače je silan). Mislim ja, žali Bože onog silnog učenja čirilice kad se ona poslije ne koristi dovoljno i djeca je zaboravljaju. Možda su zato neki udžbenici ove godine pisani kao nekad Oslobođenje, list latinice list čirilice, da to sve bude ravnopravno zastupljeno i ne daj Bože šta da fali. Kod nas se inače i lekcije pišu po sistemu "od viška glava ne boli", daj ti što više podataka da mi djeci navaljamo, i što treba i ne treba, a što poslije neki i do osmog osnovne dođu a ne znaju tablicu množenja, to je drugo pitanje.
E moram sada ići, Kolegij je danas kod općinskog načelnika, joj joj i joj, ko će sjediti satima tamo, sad bih plakala, ali nije mi vodootporna maskara.
Od silne žurbe i pisanja gluposti ne stigoh neki dan spomenuti da je obilježen dan rođenja velikog bh pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara, kao i da je umro režiser Bato Čengić.
Pozdrav i kidam na lijevo, a vi slušajte Tifu i "Ako odes tiiii ..."
