23.10.2007. Servisne informacije .... i malo tuzlarija
U Tuzli je jedan od onih ružnih dana, ono malo snijega što je juče palo, nema ga ni u tragovima, ništa od snijega, do proljeća ima da gledamo sivu boju svuda oko nas. Grijanje nam fino radi, i još se ne mogu načuditi da je počelo i prije 15. oktobra, prvi put čini mi se kako znam za sebe. Jedino što mi se ne sviđa je što noću ne griju, najgore mi je kad ujutru ustanem pa se zaledim, tuširanje ko noćna mora. Hoću i zahtjevam grijanje u jutarnjim satima, je li jasno HAHAHAHHAH.
Da vidimo šta nam ima u Tuzli danas i odmah da kažem, nema vala ništa posebno, što nekada i nije loše, samo neka se ništa ružno ne dešava. Juče nam u Tuzli bio premijer Branković, iliti njegovo visočanstvo, bogami i jeste koje čovjek ima obezbijeđenje. Pa juče mi se prvi put desilo da me jedva puste, taman prođem jedan koridor policajaca, osiguranja, limuzina, eto drugih, poziv, akreditaciju, ličnu, čudim se da mi nisu tražili nalaz brisa grla i nosa, da vide da nisam ne daj bože prehlađena pa da od mene koja bakterija do Brankovića ne odleti. Tako da ga nisam ni mrko pogledala, mislim ja, hoće li mi u pogledu pročitati kakve namjere pa me u zatvor strpati, šta ja znam, ovo je doba kad su u zatvoru češće oni koji ne trebaju biti. Mrko nisam, ali jesam ga fino odmjerila, pa baš nešto mislim, e moj Brankoviću, dobro je da si ti muško, da si kojim slučajem lijepa, mlada, zgodna žena, na tvom položaju niko njoj ne bi ni pamet ni zvanje, ni zanje priznao.
I tako sjede ministri, premijeri i kako se sve zovu, pa kao ja kad sam s prijama na kafi, pa pričamo hoćemo li dati marku tamo ili ovamo, i oni razmišljaju gdje će koja hiljadica ili milionče. Ne znam stvarno kako ljudi mogu raditi na tako odgovornim mjestima, gdje donose odluke koje se tiču ni manje ni više nego jedne države, u ovom slučaju ove naše Bosne i Hercegovine, gluho i ćoravo bilo.
Ma ne bih ja ono radila nikad, meni se njihov život ništa ne sviđa, ma neka imaju para koliko hoće, ja mislim da njih ne vide ni žene, ni djeca, niko, to samo hoda, putuje, priča, prosto mi se srce steglo. Ma nemojte, nemojte plakati, ma nemojte kad vam kažem, oni su to sami izabrali, jeste, jeste.
Ali da hoće napraviti put Tuzla - Sarajevo, pa to ne mogu ni zamisliti, kako će se do Sarajeva ako se morska bolest ne dobije, svaki put kad dođem u Sarajevo osjećam se kao da sam sišla sa balerine u lunaparku, manta mi se toliko da redovno potrošim para više nego sam planirala. Probijem sve dozvoljene minuse. Mora da sam u prošlom životu bila stonoga, jer kako da objasnim tu toliku potrebu da kupujem cipele. A sreće moje kad ih kupim, pa hodam u njima po kući, i legnem i odmaram se, a cipele na nogama.
Idemo sada malo raditi i nemoj ba da me ko izda da sam ogovarala Brankovića, pa će se još predomisliti za put, pa i taj nam belaj. Dobar je on, samo oni policajci puno trenirali strogoću.
Danas se navršava sedam dana kako je poginuo Toše. U znak sjećanja evo jedne njegove pjesme a inače, za one koji nisu imali priliku čuti njegov najnoviji CD, da kažem da je izuzetno tužan, kao da je nešto predosjećao.
