23.02.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija iz dana u dan
U odnosu na sunce koje je baš lijepo sijalo i grijalo prethodnih dana, danas je malo oblačno. Istina, po slici se ne bi reklo da je tako ali je ona snimljena jutros oko osam sati. Onaj jedan naš prilog o prevrtljivom vremenu u januaru je baš fino pokazao kakvo nam je sve vrijeme bilo, a kroz slike zabilježeno možda bude i sačuvano za sva vremena.
Mnogi imamo pune kutije, i stare sehare, crno bijelih fotografija. Kod mene su se skupljale u one starinske kofere koji izgledaju kao da su od nekog tvrdog kartona. Pa su onda na red došle i slike u boji koje smo redali u albume ili već tražili neki način kako da ih slažemo. Fotografije, koje uglavnom nazivamo slikama iako nam je poznato šta je jedno a šta drugo, lijepo je razgledati s vremena na vrijeme. Fini su ti porodični skupovi na kojima se iznesu neke stare slike pa se gledaju sa dozom sjete, posmatramo sebe i druge, vidimo promjene koje na licima život ostavi. Kako godine prolaze sve je više na tim fotografijama i lica koja nisu više među živima, pa se onda u tim razgledanjima zaluta i do slika kada smo bili mali, u kolicima, sa pelenama i benkicama, pa gledamo kakvi smo bili kao bebe, kad smo krenuli u školu, slavili rođendane, ženili se ili udavali.
Razvoj tehnologije dobro je zakačio i fotografije i filmove, posebno kad su stigla digitalna vremena. Sad nam slike, osim ako maksuz ne tražimo, ne daju na papiru nego na CD-u. Iako kamere nisu nikad bile baš jeftine, ko nije imao posuđivao je, i sami smo snimali značajnije događaje u porodici pa se i tih VHS kaseta skupilo. Stare 8-milimetarske filmove smo prvo prebacivali na VHS a sada i njih prebacujemo na CD-e sve u želji da se to sačuva za neka vremena kada će nam to biti drago gledati, a i našim potomocima, uspomene su to za svakog od nas od neprocjenjive vrijednosti. Lijepo je imati i slike i snimke, pa eto i kad se izgubi draga osoba da je bar na slici imamo.
Digitalnim fotoaparatom napravila sam jako puno slika, samo jedan mali dio sam štampala, imam na papiru. Prateći kako se sve brzo mijenja, pade mi napamet da je izgleda ipak najbolje imati baš tako sve na papiru, i slike, i pisma, dnevnike. Doći će vrijeme kada i te kasete i CD–ove koje brižljivio čuvamo, nećemo moći koristiti jer će ih pregaziti neka nova tehnologija. Zato ja, koja ne mogu ni zamisliti život bez računara, mislim da je knjiga knjiga, zapisano je zapisano pa ostane sačuvano, čak i ono što su u pećinama po stjenama šarali. Skoro slušam kompjuterskog stučnjaka koji priča o napredovanju u njegovoj oblasti pa kaže da je čip koji se sada stavi u muzičku čestiku, koja vrijedi dolar, puno puta savremeniji od prvih računara koju su koštali prava bogatstva.
Ne volim savjete dijeliti jer znam da većina radi onako kako misli da treba dok ih vlastito iskustvo ne nauči, ali eto savjetujem vam da sačuvate nešto na papiru, a možda ću i ja ovo što sam sad napisala, pa ubaciti u jednu staru, davno pročitanu knjigu, koju ću opet ko zna kad u ruke uzeti.
