12.03.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija iz dana u dan
Na slici se vidi završena zgrada tehničkog pregleda vozila koja, sva sreća, nema neke lude boje fasade. Mada se o tome dugo priča, ove godine bi konačno trebalo da se izmjesti «Kajmak stanica» pa uz ovu zgradu, sređen parking sa parking satovima, možemo očekivati da će i ovaj dio grada izgledati skroz drugačije i nadam se ljepše.
Kajmak stanica je naziv kojeg je neko duhovit smislio a narod prihvatio, nije zvaničan ali je ušao i u neke zvanične spise radi lakše orjenatacije. Nema sumnje da će, poput i nekih drugih lokacija u gradu, naziv ostati u narodu i kad stanica bude izmještena, vjerovatno će se koristi i kada se rode i generacije Tuzlaka kojima nikako neće biti jasno zašto se taj dio grada zove Kajmak stanica.
Toliko godina se čeka da počne suđenje bilo kome za zločin na Kapiji, i sada kada je konačno počelo kao da je izostala prava reakcija, kao da smo svi sagorili u iščekivanju pravde koja je baš nekad spora da ne može biti sporija. Redovno mi padne na pamet koliko se neki zlikovci nažive dok su im žrtve pod zemljom, a oni žive kao da ništa nije bilo, kao da nisu nikoga ubili. Baš da vidimo kakva će kazna da bude.
Jedna djevojka je juče napadnuta kod Doma omladine, i to u vrijeme kada se tu dosta svijeta kreće, oborena na zemlju i opljačkana. Kažu da je porast agresivnog, kriminalnog ponašanja, pojačan kada je neka zemlja, kao naša, u krizi zbog nesređenih socijalnih, političkih i društvenih odnosa. Ima toga ali, je li to do drugačijeg vaspitanja ili čega drugog, tek ima dosta mladih osoba koje pokazuju neki neobičan način vrjednovanja stvari. Pa se tako za slučaj kada muškarci tuku djevojku može čuti da je zaslužila, da je neko izazivao pa bio ubijen, pretučen, silovan i slično. To pokazuje da imaju razumijevanje za postupke ma kako gnusni bili ako su, po njihovom mišljenju, bili izazvani. Sličnih devijacija sam primijetila i kada je odnos prema učenju i radu u pitanju, gdje se prvo traže veza pa ako se već mora onda i uči, i silno žale što su učili a neko uspio sa štelom. O vozačkom ispitu da ne pričam, tu se izgleda i ne pokušava izlaziti ako se nema veza.
Više u šali i kad se smijemo sami sebi, spominjemo uticaj rata, sjetimo se šta smo sve jeli pa sada imamo razne fizičke i psihičke posljednice. Jutros čitam o fotografijama na kojima se vide jezivi deformiteti ekstremiteta s kojim se sada rađaju djeca u Vijetnamu, a i u Americi. Radi se o žrtvama Vijetnamskog sindroma, nastalog zbog američkih eksperimentisanja sa bojnim otrovima, kada su između 1963. i 1966. istresli na džunglu šest milion galona herbicida poznatog kao "Naranđasti agens" koji se pokazao kao ekstremno otrovan. Mislili su da će iuništiti džunglu, razrijediti rastinje koje je služilo kao zaklon gerilcima i da bi se Amerikanci lakše snalazili na terenu, a evo sada se javljaju razni genetski poremećaji kod ljudi i pitanje je koliko će još generacija ispaštati zbog nečijih ludih ideja. Slušajući priče o sve većem broju malignih oboljenja, i to kod mladih osoba, raznim duševnim oboljenjima, pa zašto ne reći i pojačanoj agresivnosti, često pomislim da to nisu posljedice ratne hrane, zračenja i eksperimenata nad nama.
Šta drugo da kažem kad lijepo gotovo pa moram izmisliti, a ružne vijesti ne mogu da izbjegnem i da hoću. Idemo zato malo po radnjama i cijenama. Tako u TUŠ-u (Irac), u samoposluzi, možete da kupite crvene narandže (piše naranče) po cijeni od 0, 99 KM s tim da ako kupite 5 kilograma dobijete jedan besplatno. Zelena salata, kivi, mrkva, sve ista cijena 1, 49 po kilogramu, pileće hrenovke 1, 25 po kilogramu. To su cijene koje su najavili kao vrlo povoljne pa eto malo obiđite ako vas zanima pa i nama javite šta ima.
... lipi grozdi srca moga puni vina njegovoga ..... kamen cvita kad ga gleda a di neću ja, di neću ja .... malo mi za sriću triba .. da me zove moja lipa .... da mi kažu zlato moje .... lipe usne te njegove ... bez njega je duša suva ka i maslina bez ulja.
