09.03.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Evo jedne lijepe nedjelje pred nama što znači da je sunčano, a poslijepodne moguće je i kiša da padne. Taman možemo da izađeno vani, a onda uz TV i rominjanje kiše malo i da odspavamo. Gotova je zima a već najavljuju veliku sušu. I sada je zemlja suha, slabo je snijega bilo a ono što je bilo kišnih oluja više je štete usjevima napravilo nego koristi.
Svaki put kada prođem Banjom iznenadim se koliko se mladih skuplja u blizini mjesta gdje su ukopane nedužne civilne žrtve poginule 25. maja 1995. godine ispred Kapije. Dolaze prije ili poslije nastave, ili u pauzama između časova, u grupama, ljubavni parovi, sjede i leže na travi, jedu, piju, neki i vatru pale, smiju se, ljube, pjevaju. Sa strane kad se gleda neobična je to slika žive i mrtve mladosti na jednom mjestu.
Juče su mnogi gledali košarkašku utakmicu pa sam i ja iako je sport nešto u šta se baš puno i ne razumijem, a iskrena da budem i ne zanima me, ali kad naši sarajevsku Bosnu pobjeđuju, joj sreće. Vidim u Mejdanu novi semafor, a nisam do sada ni primjetila da treneri imaju one table na kojima nešto šaraju kao oni u NBA ligi. Ako bude ispraćaj Raze idem i ja da malo slikam. S njom je Jedinstvo nekada bilo prvak Evrope. Zamislite vi to iz ugla ovih današnjih vremena, tuzlanska ekipa prvak Evrope? Zvuči nevjerovatno, a istina je kao što je istina i da je u ta vremena Mejdan stalno bio pun i da su na njegovom parketu igrale istinske košarkaške veličine i legende.
Toliko je to sve ušlo bilo u krv da nam je modni detalj bio bijele sportske čarape koje smo nosili na adidas cipele pa i na one koje nisu sportske, a na fizičkom košarkaške dokoljenice sa tri pruge. Pa ja sad kad vidim te slike, dođe mi da cijelom razredu odrežem noge do koljena, na slici naravno. Ma hajde, neka se imaju mlađi naraštaji čemu smijati, a vala i ovi sad imaju bisera, malo je reći.
U Tuzli je u ove dane kad je kiša padala prosječno bilo deset saobraćajnih nesreća dnevno raznog stepena težine. Najgore je što puno ljudi bude povrijeđeno koji nisu ni krivi, pješaci, vozači na koje neko naleti kad pretiču kao ludi i slično. Možemo mi svi reći treba se čuvati ali baš se nikad ne zna šta će biti, kad hoće hoće.
Velika novost je da su zakrpili rupe koje su se nakon topljenja snijega pojavile na saobraćajnicama. Joooj naših ulica, šarene se od zakrpi, a neki dan je opet bila emisija o njemačkim autoputevima i debljini asfalta od 70 cm. Kad bi mi tako asfaltirali imali bi materijala samo za 10 metara ceste, kod nas je asfalt 7 milimetara. Dovoljno je da staneš i eto rupe, treba napisati da je zabranjeno pljuvanje po cesti jer se prave rupe.
Kud spomenuh pljuvanje!? Stvarno, pa gdje to ima da se pljuje na cestu, malo mi je šta gadno kao to. Baš neki dan gledam u blizini Merkatora zaljepljene žvakače gume na onim pločama, nevjerovatno je koliko ih ima, ne znam ni na koji način bi se skinile, mali bijeli kružići su na svakom koraku, a onda i opušci. Valjda svijet misli malo je pa se i ne vidi.
Biće i danas sportskih događaja, a na TV-u niz zabavnih nedjeljnih programa koji se onako, i gledaju i ne gledaju. Ma kakav TV, treba izaći vani. Uživajte.
