15.03.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Baš brzo vrijeme ide, evo polovina marta je a ja još nisam navikla da pišem 2008. godina. Bez obzira na promjenjljivo vrijeme koje ne zna ni samo da li da bude zimsko, proljetno ili ljetno, lijep je mart, olistalo i obeharalo. Malo šta Tuzlu ukrasi kao drveće kada olista.
Što zbog brzine života, što zbog loših navika, sve manje šetamo pa ne primjećujemo detalje u gradu koji se samo mogu vidjeti kada se polako šeta i razgleda. Tako sam se ja iznenadila kako zanimljivog drveća ima uz sjevernu magistralu u blizini jezera tj. nekadašnje Pinge. Neobično razgranata, kao da su tri stabla u jednom.
Mogao bi neko organizovati akciju «šetnjom do upoznavanja grada» a onda i još jednu sadnja stabala i cvijeća, pa neka malo kopaju svi koji ne znaju šta će od sebe. Bogami su prije preko studentske službe znali fino i kanale kopati, a sad sve neka gospoda, da ne kažem šta.
Sinoć u centru masovna tuča, pa majko draga, kad ustanem prvo mi treba šta za smirenje pa da vidim šta se desilo u gradu. Moram ja proći koji kurs za samoodbranu, uskoro neću smjeti sama hodati, a ionako se malo bojim onih pasa lutalica, najgore je kad se neki pas iz ko zna kojih razloga odluči da me prati. Kad vidim da nekog drugog prati nekako mi gotovo smiješno od sreće što je mene preskočio. Juče idem ja sa jedne strane oktobarske u pratnji psa lutalice, s druge strane druga žena, i nju prati pas, ne poznajemo se, ali preko ulice komuniciramo sjedinjene u istom problemu. Ne daju se zavarati, zastanem, sakrijem se, opet krenem, eto cuke. Najžalosniji su oni kućni koje savjesne gazde odbace, pa oni ko izgubljeni ne znaju ni gdje će ni šta će.
Bila je lijepa juče promocija u pozorištu. Mene redovno zadivi mudrost ljudi kao fra Petra Anđelovića, taj neki spokoj duše koji se na licu ogleda. Ima ljudi koju mirno, staloženo, mogu svašta reči i ono što nekima ne godi, mirno izgovorene riječi imaju u konačnici jači odjek od galamđijiskog biflanja. Osjetim neku toplinu kada vidim koliko se Tuzlaka, pripadnika raznih naroda skupi na jednom mjestu, to jedinstvo različitosti je prednost koje se trebamo držati kao pijan plota. Lijepo je biti i nacionalno i religijski, na sve načine osvješten, ali baš kao što fra Petar Anđelović kaže, sve to možemo biti, i Bosanac i Hrvat, katolik i šta već sve u jednom čovjeku, bez problema ali prije svega čovjek. Nekad me brine što je tih pametnih ljudi sve manje, stare, razboljevaju se, umiru, za njima ostaju napisane knjige ali ne znamo ih uvijek čitati, odvlače nas druge knjige, druge gluposti koje se dešavaju.
Sinoć sam do kasno u noć, da ne kažem do zore, čitala "Fratar i njegova Bosna", da vratim knjigu koju sinoć iskamčih od prijatelja koji je kupio na promociji. Kaže on da nije neki grijeh ukrasti knjigu, pa možda mu je i ukradem. Uz druge grijehe taj će mi doći kao sitnica koja će meni biti oproštena :). Knjige su nešto što mnogi ne vraćaju pa i kad vide da piše na njoj čija je.
Stvarno, kako da se okrenemo čovjeku i vrlinama, umorna sam, umorna od toga ko je ko, nametnu nam te podjele, nove riječi, novo sve, ovdje živjeti nije lako, uhvatim sebe kad čitam nečije ime i prezime i kontam ko je, pa ide nekako s muslimanskim prezimenima, a srpska i hrvatska prava enigma, pa i hercegovačka, po čemu bi neka BUDALICA bio nacionlno određen, nekako mi to prezima pripada svima a bezbeli meni najviše HAHAHHAHAHAHHAHAH
Idem ja sad, lijep je dan, valja krug po ćaršiji, da vidim i budem viđena, dok se ne stigne do viših ciljeva, da mi zadovoljimo sve one mahalske, primitivne.
