21.03.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Drugi dan proljeća je hladan ali lijep, vedro je. Uskoro nam neće biti ovako toplo u kućama, prestaje sezona grijanja za koju se već sada može reći da je što se tiče grada prošla dobro i bez većih problema.
Ako vam je do snijega skoknite do Bjelašnice, tamo je preko metar snijega. A kad smo kod Bjelašnice da se spustimo i do Sarajeva pa upitamo što arhitekta Paržik nije došao malo graditi i u Tuzli, nego samo nešto malo oko katoličke crkve, koja je usput srušena kao jedna od žrtava tonjenja. To je fino, kad stignu u zemlju pa grade. Za Turke su govorili da su osvajači graditelji, gdje god su bili trag ostavili. Austrougarska je nastavila sa gradnjom te smo dobili gradove kombinaciju istoka i zapada, sakralnih objekata svih vjerskih konfesija na malom prostoru.
Zadnja agresija na BiH karakteristična je osim po velikom broju civilnih žrtava i totalnom uništenju i razaranju zemlje. Rušeno je sve što je Bosancima i Hercegovcima bilo sveto, ono što im je bilo kao dio njih, što je dočekalo i ispratilo generacije i generacije, a ostajalo na svojim temeljima. Meni je žao kad se ruši nešto i što osim emotivne druge vrijednosti nema, vežem se za objekte, drveće, a tek ljude. Malo mi je čega u ratu bilo žao kao Starog mosta u Mostaru. Znala sam Mostarca Denisa, koji je nosio ključ na kome je bila ugravirana slika mosta, pričao o Mostarcima i njihovom ponosu Starom mostu, a baš ga Mostarac sruši. Napravili su novi Stari most, s kojim čujem već imaju problema zbog pukotina, silni trud se uložio ali nije to onaj Stari most koji je vijekovima spajao obale jedne, ako ne i najljepše bh rijeke, Neretve. Rušenjem tog mosta, simbola Mostara, kao da je srušeno i sve drugo, jer ako gdje života onog ljudskog nema, nema ga u Mostaru, podijeljeni kao u torove bez nade za suživot. Tužno mi je to, a drago što je baš u Tuzli drugačije. Nemamo tako lijepog mosta, a ni rijeke, a i ove što imamo su toliko prljave da je bolje da ih zatvore da se ne vide i ne osjete ljeti na sve moguće smradove.
Danas je dan voda, mogli bi se svi malo prošetati uz vode u TK pa da vidimo šta je čovjek u stanju priorodi uraditi. Kad ja već poče po rijekama ne mogu ne spomeniti Bosnu, rijeku vjerovatno najljepšeg imena, koja je sramota za sve nas, vodena deponija smeća i ništa drugo.
Ona od juče žuta minuta dobila je samo jednu vedriju nijansu, možda sutra budete više sreće pa da ne slušate moju kuknjavu. A kome ću ako vama neću. Ko će kome ako neće svoj svome, kažu tako, a bogami, i to se nekad više na loše nego na dobro odnosi.
