22.10.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Sunce sija i već mogu reći da će oktobar cijeli biti lijep, puno ljepši od septembra čije su me kiše i hladnoća zabrinule. Mislila sam gotovo je, zima je stigla.
Danas je malo mirniji dan nego jučer ali već će da se nađe nešto o čemu ćemo da pišemo i obavještavamo široke narodne mase. Znate kako počinje ona nova pjesma od Dine Merlina, "Nemojte narode kući bez novina ići, mogla bi vas oklagija iza čoška stići". Pa nemojte da oklagija radi.
Našeg naroda nema nigdje, ili se to tako kaže jer se puno drugih naroda i ne poznaje, ko će ga znati. Juče sam za jedan dan razgovarala sa toliko različitih ljudi i bila na tri toliko različita mjesta da mi je na kraju trebala pauza. Jutro u Rektoratu, a popodne u jednom bosanskom selu. Pa sad, nije to baš ni dobro ali nisam imala prilike obilaziti ta prava bosanska sela što mi je malo i žao, a rijetko se gdje ide bez nekog razloga.
Bilo mi je neobično koliko su ljudi radoznali, neko stigne u selo i ljudi bez ustručavanja stanu na ogradi i gledaju. Mislim da su ljudi, ljudska psiha, svugdje isti samo nam životno okruženje, nametnuti društveni standardi kanališu ili vještački guše radoznalost. Radoznalost je prirodna, to se vidi po djeci, a ta djeca kako odrastaju ne postaju manje radoznala nego nauče šta je prihvatljivo šta nije. Znate da bi i većina nas gledala nešto ili nekoga da se to tako može. Tako da ispada da se ljudi sa sela ponašaju prirodnije.
Pored te neskrivene radoznalosti, za razliku od ljudi koji sada žive u gradovima, zadržali su i mnogo bliskiji odnos prema komšiluku. Valjda su okrenuti jedne na druge, sa kućama koje su u blizini, otvorenim prozorom i meni eto zanimljivo, vratima. Gotovo sve kuće imaju širom otvorna vrata pa ko hoće i ulazi.
Sjedim ja tako u jedoj od tih kuća i ulazi komšinica sa tepsijom krompiruše, ona ogromna tepsija i stavlja je da se peče u šporet na drva. Nikoga i ne pita, i sjede da prati kako se to peče i sluša šta se priča. Mislim ja žena sebi to nešto peče, a ona kaže, pa to sam ja vidjela da imaju ovdje gosti pa začas napravila i donijela da se osolite. Stvarno sam pomislila zar još takvih stvari na svijetu ima?
Svoje komšije jedva da kada i vidim u stubištu, pozdravimo se zdravo za zdravo ili dobar dan za dobar dan, povremeno vidim na ulazu neku posmrtnicu, saznam da je neko umro a da nisam ni znala da je neko bolestan. Toliko nam neko znači da i ne primjetimo da ga ne viđamo mjesecima. Otuđili smo se u gradu koliko su valjda u selu zadržali gotovo plemenske odnose u kojima svi sve znaju, kad jedno kosi dolaze svi, zajedno prave kuće, štale, tele krave, i da ne nabrajam. Razlika je drastična, a meni lično ne odgovara ni jedna varijanta, možda sam za zlatnu sredinu. Imati svoj mir, intimu ali i ne zaboraviti da su oko nas ljudska bića kao i mi kojima nekada treba i jedno toplo i od srca "kako si, šta ima".
