01.11.2008. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Vjetar, koji zadnjih dana jače ili slabije puše, krivac je za velike količine lišća na ulicama. Ne možemo kriviti komunalce jer zaista čiste mada su im zanimljive metode. Sizif je za njih mila majka, metu lišće u hrpice pa onda kada jednu ulicu završe ubacuju u kante, sve bi to bilo fino, organizacija rada na nivou, ali nisu predvidjeli vjetar pa im od onih skupljenih hrpica obično ne ostane ništa. Ali eto, neka se radi, najlakše je sa strane gledati i kritikovati. Često nam mnogo šta izgleda jednostavno i lako, a kad probamo vidimo da nije to baš mačiji kašalj. Što je neko spretniji sve nam lakše izgleda, bar se meni tako čini.
Dok nekima lišće pravi probleme djeca k´o djeca, imaju novu zanimaciju. Sunčani dani pa se djeca tako slatko zabavaljaju, skaču u lišće, kobajagi plivaju, smiju se. Za razliku od djece koja se igraju u društvu jučer sam vidjela djevojčicu koja se tako lijepo zabavila sama. Našla je neku traku pa je kao štrik zavezala od jednog do drugog drveta, a onda na nju kao veš kači liske. Nije to nimalo lak posao, ne može se svaki list lako zakačiti, zato je ona tražila one velike „kanadske“ pa ih pažljivo redala jedan do drugog.
Znati zabaviti sam sebe je gotovo vještina. Toj istoj djevojčici sigurno neće biti dosadno ni kada odraste. Zaista je dobro kada može da se bude i samo u kući, radimo nešto sasvim obično, a da smo zadovoljni i nemamo osjećaj da život pored nas prolazi, da se svi silno zabavljaju, a mi eto sami. Vjerovatno je i kvalitetna samoća bolja od lošeg društva samo što se kod nas na samoću još uvijek gleda na način da to nije baš poželjno. Da malo raširim temu i na one koji nisu zasnovali porodicu. Možda su ljudi s vremenom postali pomalo asocijalni, možda dovoljni sami sebi, a možda nisu naišli na nekoga s kim bi se rado budili pa misle da bi im nečije prisustvo poremetilo njihov život. Tako je to kad se nije zaljubljeno pa se vidi sve i analizira, mozak radi, a valjda ta zaljubljenost i postoji da se može malo i gledati kroz prste na nedostatke koje svi imamo.
U svakom slučaju nije u Tuzli neko čudo živjeti sam, nije to kao nekada kad je bilo gotovo pa neobično da se nije neko udao ili oženio, a prešle se te godine za udaje i ženidbe. Mijenja se u glavam slika ljudi koji se eto još nisu skrasili jer malo ko čvrsto odluči da neće nikada sklopiti brak, više je to rezultat određenih okolnosti.
Čak mi se čini da je ovo sadašnje otimanje od društvenih klišea iskrenije jer je brak mnogima paravan. Koliko je onih „sretno oženjen, otac dvoje djece“ zlostavljač, pedofil i sl, pa se u tom braku, sretnom za okolinu a nesretnim za njih sve, pate jer je važno šta će svijet reći.
Draga moja djevojčice sa liskama što ti mene baci u tešku filozofiju. Idemo sada u novi dan sa muzikom.
