TUZLARIJE - TUZLA DANAS 19.02.2009.
Servisne informacije
... i malo tuzlarija
Snijeg još uvijek pada, divno izgleda. Ljepotu mu niko ne može osporiti, a problemi koje napravi su za neku drugu priču. Ova bjelina istjerala je mnoge iz kuće, šetaju se, vuku djecu na sankama, djeca kao lutke u ski skafanderima, umotaju im šal preko usta, kapa, kapuljača, pa samo malo vire, raduju se snijegu. Kola klize po cesti, ko može bez njih doći do posla, ili gdje već ide, ne bi bilo loše da ih i ne pale. Klizavo je, a dok se ujutro očiste to je posebna priča.
Danas i sjednica Vlade i Kolegija. Nakukam ja sebi posla, meni je samo problem kad se terminski poklope, a ne mogu se klonirati. Poslije ćemo pisati o ozbiljnim stvarima i šta nam to kažu u Vladi i Općini, a sada možemo o svemu i svačemu.
U tu svaštaru od misli i pisanja spada i da sam sinoć sanjala Vladu Keroševića i kao on meni objašnjava kako se treba nešto glumiti, a ja kažem da mogu sve ali da se i ja ljuljam na rampi. U pitanju je ona rampa za voz pa hoću i ja da na nju sjednem, i da me digne gore. Nemam sanovnik, a i da ga imam sumnjam da ima tumačenje za Vladu Keroševića i rampu.
Sanjala ja tako da sam glumica, a na TV-u imaju audicije za one koje sanjaju da postanu pjevačke zvijezde. To se gleda, i od muke smije, kakva Audicija i Top lista nadrealista, nije ti ni smiješno kad vidiš u kakvoj mi zemlji živimo. Sve su to mladi ljudi, najviše je bilo onih koji rade u rudniku, a jedan kaže da radi na pijaci i da se bavi voćem i povrćem. Uglavnom pripadaju generaciji onih koji su u ratu bili djeca, koji ne znaju šta znači biti bezbrižan, ne sretan, sreća je više stanje, ali nisu imali bezbrižno djetinjstvo puno igre i samo igre.
Totalno su im drugačije koncipirane misli, ambicije i želje. Ko bi prije sa 17 godina smatrao za normalno da radi u rudniku i da bude još zadovoljan što ima gdje raditi. Mnogi iz njihove generacije sada su negdje u inostranstvu, roditelji, što narod kaže, crkoše za njima ali su zadovoljni da nisu ovdje. Za razliku od tih roditelja koji prihvataju stanje kakvo jeste ima i dosta onih koji kažu da je zemlja u rasulu, pričaju o nekim prohujalim sigurnim vremenima, kažu da u ovoj zemlji nema perspektive ni budućnosti ali ako se spomene odlazak hvataju se za srce, kukaju i slično. Vjerujem da mnogi nisu ni svjesni koliko je to sebično. Svi baš svi imaju svoj život koji je neminovno vezan za druge, prepliće se po mnogim osnovima ali i da hoćemo ne možemo živjeti za druge niti popunjavati nečije rupe u duši.
Još pada, Tuzla izgleda čisto, mogu nam i gosti doći. Ne znam kolika je visina snijega ali znam da se mogu „slike“ praviti.
S.M.
|
