TUZLARIJE - TUZLA DANAS 11.03.2009.
Servisne informacije
... i malo tuzlarija
Dobro jutro dobar dan, kako kome, koga god jutros vidim i čujem, jedva ustao, nije dobro spavao, pa šta je ovo, hajde razdrmavanje, gimnastika. Ja ću da gledam, ne bih se ja sad mogla pomjeriti, nema šanse. Neki dan sam vidjela legendarnog profesora Seleta, hoda čovjek brže od mene, ne može se stići, mršav, nema na njemu ni grama viška. To se takvo rodi, zato ništa od naših dijeta, promjene životnih navika, to je samo ono malo lafine koja nam treba da steknemo utisak da mi svojim životom upravljamo, a sve bude kako bude.
Nekima razmrdavanje ne treba, razmrdani su od posla kao ovi naši komunalci koje vidimo kako mijenjuju eko kontejnere tamo na Slatini.
Kad čujem za neku nesreću naježim se, kao jučer za Halida Bešlića, krene čovjek negdje, trenutak nepažnje, možda je zaspao, i više ništa nije kao prije. Neka je živ, a ostalo će doći na svoje. Umor je po vozača nekada gori od alkohola. Svaki dan mislim kako ću da usporim, odmaram se ali ništa od toga, fino mi se ne da.
Sinoć sam bila na izložbi pa sad imam želju da posjetim Bugarsku i pogledam te spomenike kulture. Impresioniraju me te izuzetne umjetničke vrijednosti a onda još vidim da je neki objekat napravljen u III vijeku prije nove ere. Načelnik Imamović stalno spominje Tuzlu kao najstarije naselje jugoistočne Europe, kao naselje gdje se u kontinuitetu živi 7000 godina. Valja to sve dobro potkrijepiti materijalnim dokazima da se ne ispada smiješno jer jedno je dokaz postojanja života iz nekog doba a drugo je kontinuitet života u trajanju od impresivnih 7000 godina. I onda prođem gradom u kojem se živi naravno u kontinuitetu 7000 godina i nemam šta pokazati, najstarija je džamija iz Turskog doba kojoj se divim jer je stara pet vijekova.
Ne može se biti ono što nismo, ja sam da se svi prihvatimo takvi kakvi jesmo, i svoje roditelje i djecu i prijatelje i najvažniju osobu koju izaberemo da s njom život provedemo. Ne možemo nikoga mijenjati, i ako se čini da može, to je samo privid, neko se savija pa se na kraju i povuče. Tuzla ima Tuzlake koji je čine ovakvom kakva jeste, možda je to dovoljno za jednu zdravu podlogu na kojoj se može lijepo graditi, ne trebamo kopati 7000 unazad ne bi li bili bolji.
Teško se ja i u sadašnjosti nekad snalazim. Prebrzo se živi. Juče sam baš srela prijateljicu iz srednje škole, viđamo se samo slučajno, na ulici ili ako se zajedno ide nekome na žalost, naselje, babine, godišnjicu mature. Pa se priča uglas, jedna drugoj upadamo u riječ, toliko se toga dogodi od prošlog susreta, pa se onda dogovorimo da se vidimo ali neda život, ništa od toga, i tako do novog slučajnog susreta.
Da mi je znati kako ću živjeti za 40 godina (napisala sam ja još više pa eto da ne pretjeram). Pa ja tako ustanem, kosti sabirem, noge, ruke, glavu, sve na svoju stranu, dovučem se do računara, popijem tablete za srce, pritisak, kostobolju, zaključim da i ne izgledma loše a blizu mi 80, i sjednem i pišem vama servisne.
A sada se ide raditi, ambasador Bugarske je u gradu, pa žene Srebrenice, pa šta ću kuhati, pa idi djetetu pravdaj što je zakasnio na drugi čas (prvi je prespavao), i tako dalje i tako dalje, pa kad dođe ono da se bacim u krevet, pa ležim sretna što ležim, nešto mi lijepo.
S.M.
|
