TUZLARIJE - TUZLA DANAS 26.03.2009.
Servisne informacije
... i malo tuzlarija
Hladno je u Tuzli, jutros je bilo i ispod nule ali evo ima sunca i odmah sve izgleda ljepše.
Čevrtak je pun nekih aktivnosti, imaju sjednice Vlade TK i Općinskog vijeća. Vijeće usvaja budžet, biće tu priče i priče, više se i ne nadam da će se brzo završiti jer je nemoguće dnevni red od preko 15 važnih tačaka završiti u nekom razumnom vremenu.
Nije loše biti u sali ispod jer se uz kafu na TV-u može pratiti direktan prenos, samo bude zagušljivo jer pušači nemaju milosti. U sve mi se uvuče onaj miris duhanskog dima pa moram sve prati, i sebe i odjeću.
Pošto sam vječito neispavana, a podočnjaci su mi najveći u sjeveroistočnoj Bosni, uhvatim se kako mislim o penziji pa se poslije smijem. Kad se o nekom životnom periodu razmišlja gleda se iz pomalo pogrešne perspektive, tako i ja mislim kako bih hodala, putovala, a zdravlje i želje su mi valjda kao kad sam mlađa. A onda mislim, kakva crna penzija, kakvo nas vrijeme čeka bolje da se svi uhvatimo obezbjeđenja penzije u privatnoj režiji i raznih osiguranja. Sistem, kako je to prije bilo, odavno ne funkcioniše, penzionera je gotovo više nego ljudi koji rade, fondovi se slabo pune pa se svaki mjesec već sad konta hoće li ili neće biti penzije. Šta će poslije biti? Panika da me uhvati.
Koliko država uzima sebi čini mi se da bi bilo bolje da svako sebi radi i štedi a da sa državom nema ništa niko ko nije državni službenik. Neka se budžet puni od raznih prodaja, iznajmljivanja, poreza na neke prekomjerne iznose, šta ja znam, samo da se smanje nameti za običnog čovjeka. Kada se ganjaju i ovjeravaju neki papiri treba ponijeti kesu para i za svaku sitnicu davati 5 KM.
Sve više mislim da su se kola dobro slomila na onima koji sada imaju od 30 do 50 godina. Oni koji su bili djeca početkom rata, što nisu ni u školu krenula, totalno su drugačijih i uvjerenja i razmišljanja. Prelaz iz jednog u drugi sistem nije baš jednostavan. Stalno se nešto poredi. Inače, koliko je dobro toliko i ne valja živjeti na više mjesta u svijetu, ili ženiti se, udavati više puta i slično. Stalno se nešto poredi, nema čovjek mira. Pola rečenica počinje sa „kad sam ja bio u Americi“, kad sam ja radio u Solani i slično.
A tek bivši i sadašnji muževi i žene. Čini mi se da ne bih podnijela da sam nekome druga, treća ili koja već žena. Možda ja griješim ali onaj ko je prvi kao da ostaje reper za poređenje pa ko će to podnijeti. Kako li je ona Liz Tejlor pamtila rodbinu od svih tih muževa, ne mogu da zapamtim od svog jednog koliko ih je, a nije ni mom plemenu mane.
Idem ja sada, valja mi napraviti sebi sendvič kao da idem u školu, ako šta ne stignem kupiti da ne crknem od gladi na Vijeću. Skoro mi je jedna kolegica nakon jedne pressice pala u nesvijest. Pregladnila, pao šećer, pritisak, šta već pada i samo se sruši. Ne znam jesam li vam pričala da su novinarima odavno ukinuti bonovi za ručak i kafu, imaju ih samo oni iz TVT jer im valja po cijeli dan biti na Vijeću, a nama ostalima nema. Razumljivo je to, eto neko ostane recimo samo 8 sati, i još da dobije kafu, pa to je ipak udar na budžet.
Iskreno, najgore mi je kad neko od vijećnika vidi da mi novinari nemamo bonove pa kao nude nam svoje. Samo neka meni ne daju ništa jer mi se tu takav neki inat probudi da bih prije umrla od gladi i od žeđi nego da mi neko ko sadaku daje. Zato se ja pripremim, kad ne budem imala para za sitne ćejfove i potrebe ima da mašem bijelom zastavicom nad samom sobom.
E ide se sada.
S.M.
|
