TUZLARIJE - TUZLA DANAS 14.05.2009.
Servisne informacije
... i malo tuzlarija
Četvrtak je miran, zatišje neko, vjerovatno pred buru (ovo da nam bude zanimljivije). Ima sunca, nije pretoplo, a to je dovoljno da nam dan bar krene lijepo.
Danas je tiho a sutra će da bude gužva jer je 15. maj, u Tuzli datum koji od 1992. godine ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Vjerovatno sam sama sebi najnaivnija i najgluplja bila pred taj kobni 15. maj kada je u Tuzli zaratilo, bezbroj puta sam razmišljala kako su neki znali da će biti rata a niko baš niko da mi reče "hej bona idi, sprema se nešto". Razočara se čovjek kad shvati da nije bitan nekome, ni toliko da nam kažu da smo u životnoj opasnosti, ali onda se javi neki prkos i inat pa ne damo na sebe, i baš nas briga za one koji ne mare za nas.
Pošto ćemo o tome sutra pričati danas nećemo, ima i drugih tema. Bio nam je Martin Luter King III i bogami ga kao pravog kralja dočekali. Zaustavili saobraćaj kod Jupitera, nema ni gore ni dole, ni lijevo ni desno. Sve je stalo, stao i narod da vidi šta se dešava, je li kakav sudar, skočio ko s prozora ili je neki radnički štrajk, a ono ništa od toga nego dolaze visoki gosti iz Amerike. Gost je srednje visine, a veće širine, lijepo priča, i ja sam se odmah bolje osjećala što živim u toj prelijepoj zemlji prelijepih ljudi, različitih ali složnih. Treba, kaže, da se ponašamo jedni prema drugima kao prema braći i sestrama. Ne zna on da se ovdje braća i sestre za pola kvadrata posvađaju ali nisu svi takvi, eto ja sam sa svojima u odličnim odnosima, vrlo otvorenim po principu svi kaži šta im ne štima pa se u jednom danu svađamo i mirimo, taman kao oni iz nacionalnih manjina.
Zanimljivo je meni viđenje Tuzle iz tuđe perspektive. Tek što su mi se slegli utisci o Luteru kad eto i Gorana Milića sa svojom emisijom o BiH. Mislila sam da će biti više o Tuzli ali nije, smiješno mi je bilo kad je čitao tekst spomenika poginulim na Kapiji pa kaže "proučiti fatiNu", malo slova stilizovana pa ne vidi da je fatiHu. Tuzle bi malo, a bi malo i mene. Brčkam se u jezeru. To kažem jer se samo ja mogu prepoznati, ni otac i mati me ne vide, tako to brzo prođe ali znam ja koja je tačka moja glava. A sjećam se i kad su došli snimatelji na jezero, kad ih je narod vidio svi požurili u vodu, nikome nije bilo do snimanja u kupaćim kostimima.
Koliki je onaj Goran, načelnik nam nekako još sitniji ispao, pa i onaj King ogroman, nema smisla. Kako je lijepo kad stignu Japanci pa onda mi Bosanci i Hercegovci veliki i dušom i tijelom. Kamere dobro lažu, još kad su neke lošije kvalitete meni prosto žao kakvi ljudi ispadnu s nekim rošavim licem, crno, bijelo, žutim zubima, podočnjacima i da ne nabrajam.
Večeras je humanitarni koncert a sve ide za Dječiju kliniku, to je vrlo lijepo. Jedne godine isto tako za nešto skupljali a sala gotovo prazna, baš mi žao bilo. U utorak se otvara Dječiji hospis u Slavinovićima. To mi je tako tužno, te bolnice za najteže, uglavnom neizlječive bolesnke. Tužna mi je priča o hospisu za odrasle, mada je i dobro da ljudi tih zadnjih momenata u životu imaju adekvatnu njegu ali vijest o hospisu i za djecu me strašno rastužila.
Nećemo tuge, idemo probati sa pozitivnim mislima pa ćemo se i osjećati ljepše.
S.M.
|
