TUZLARIJE - TUZLA DANAS 01.07.2009.
Servisne informacije
.... i malo tuzlarija
Dobar dan, deset sati, sunce sija za sada, imamo bar jedan od uslova da budemo raspoloženi.
Biće danas posla, počinju radovi na stadionu Tušanj, kolegij je kod načelnika, promocija knjige i meni dosta. Mislim da će biti zanimljiva izložba u Arhivu TK, čim su stare fotografije u pitanju to mora da valja. Nekad volim da gledam te stare slike pa primjetim neke nove detalje. Smiješne su mi i one porodične slike, male crno bijele, sa reckavim ivicama. Koliko toga ima, sve hoću da to jedan dan sortiram ali uvijek ima nešto što se mora pa ne ostane vremena za te neobavezne stvari.
Što se tiče stadiona jedva čekam da se to sve završi mada znam da će to dobro da potraje, zanima me koliko će onda svijet pratiti sportka dešavanja. Kod nas je uobičajena priča "da imamo ovo, da imamo ono", a kad to nešto i dođe sve je po starom. Čini mi se da istinski ljubitelji sporta odnosno tima ili pojedinaca, prate šta se dešava bez obzira kakve su tribine. Mene to svakako ne zanima previše, od tih utakmica se jedino sjećam malog fudbala na Slanoj Banji, radničke igre, pa dođu iz raznih firmi i fabrika, tako nešto, a mene tata povede pa se igram sa drugom djecom i gledam kako igraju. Sve mi se čini da je bilo i neko kuglanje na šljaci. Nebitno sad, neka se stadion gradi i izgradi, drago mi je zbog onog dijela Tuzle. Tušanj je meni neraskidivi dio Tuzle i treba da je lijep. Ima tamo nekog duha, neke specifičnosti grada, u blizini zgrada koje smo zvali sisare, ne znam ko ih je radio i projektovao ali nisam onakve vidjela nigdje pa mi nekako kao da su izvorno naše tuzlanske. Ona na uglu zgrada napreduje brzo pa će za koju godinu i taj, kao i drugi dijelovi grada, da izgleda drugačije. Primjećujemo promjene i mi koji ovdje živimo ali niko ih ne vidi kao oni koji dođu nakon dužeg vremena pa vide da nije kako je bilo. Nema zidića na kojem su sjedili, komšija koji je stanovao na vrhu zgrade više nije zadnji nego iznad njega nazidana dva sprata.
Novo je da legendarna Limenka ima tarasu, kao neka platforma okrenuta prema sjevernoj magistrali. Moram ja to slikati da ste u toku sa promjenama na ćevabdžinici djetinjstva u kojoj je isti onaj tanki papir za brisanje ruku koji je i nekad bio, iste su i one ogrugle stolice, nekada sam na njima sjedila i mahala nogama dok ne stigne ćevapi i neizbježno „izvoli dušo“, a sad ne znam gdje ću s nogama, sve nešto malo. Sto se ubio za romantiku, tako je uzak, pa ako se u isto vrijeme sagnu da uzmu zalogaj sudare se glavama. A zna se da se kod nas kad se slučajno jednom sudari mora još jednom inače će nam nešto biti.
E sada kidam
S.M.
|
