U Tuzli je Biro smješten u ružnoj zgradi, pored Srednje građevinske škole, u kojoj je nekada bio Đački dom. Zgrada se ubila za Hičkokove filmove, svaka vrata škripe, stepenice dovoljno strme da je riskantno korištenje, unutra sumorna lica, podjeljeni pred vratima kao NK, VK, KV, SSS, VSS.

Nezaposleni svaka dva mjeseca moraju da se prijave u Birou za zapošljavnje. Redovi su dugi ispred svakih vrata. Čekaju, čekaju a neki su vječno nezaposleni. Kod nas ne postoji prekvalifikacija osim ako sam čovjek ne shvati da nema hljeba sa školom koju je završio, pa traži drugo, rovi, kopa i nogama i rukama, upisuje nešto drugo. Država bi trebala pokrenuti nešto po tom pitanju, ako neko nema u svojoj struci posao više od 5 godina, pa neka omoguće tim ljudima da nauče nešto drugo raditi. Tragično je da je neko na Birou preko 10 godina i da nema upisan ni dan radnog staža a naradio se, naradio pošteno, a sve „na crno“ .

U tim redovima su nekada i ljudi žrtve nekog sistema. U prošlom sistemu pokaza se potreba za školovanjem ljudi koji će učiti druge o marksizmu i socijalističkom samoupravljanju, opštenarodnoj odbrani i društvenoj samožastiti i sličnim predmetima za čije nazive treba po pola sata da se izgovore.

Marksizam mi ostade kao pojam nečega dosadnog, nečega nevjerovatnog, misliš ako je ovo odraslima zanimljivo ma neću da odrastem nikako, neću ovo da slušam, u meni se sve protiv toga bunilo. Šta se moglo desiti pa da neko odluči da izuči sve o Marksu, Engelsu, Lenjinu, Manifestu komunističke partije, Kapitalu, i čemu sve ne. Da li je sadašnji profesor marksizma na pitanje, šta ćeš biti kada odrasteš, nakon drugova koji kažu pilot, učitelj, pjevač, glumac, doktor .. rekao, ja ću biti profesor marksizma ili je to bio slučaj, sudbina?

Zapamtila sam samo da smo bili u prelaznom obliku, te da će tek da dođe komunizam, u kojem ćemo imati svi prema potrebama i prema zaslugama. Dok se snađemo u sistemima trenutno neki grabe za potrebe cijelog čovječanstva a o zaslugama drugi put.

U kojem li su obliku profesori marksizma, jesu li se uspjeli ubaciti u oblik koji se može prilagoditi ovom sistemu? Čekaju li pred jednim od vrata Biroa ili rade nešto što ni u snu nisu mislili da će raditi, kako se osjećaju kao žrtve potrebe jednog sistema za nekim zanimanjem koje poslije kao da mrak proguta?

Odbraniše li se profesori odbrane od svega što im život donese? Kada pade prva granata jesu li se manje uplašili oni koji su na času slušali kako se rasklopi puška M-48, koji su pogodili svoju metu na streljani iznad Paša bunara, od mene koja sam tada, priznajem, sjedila na ušima.

Trenutno na radiju Kemal Monteno pjeva „Sve se mijenja oko nas“. Tako je Kemo, sve se mijenja, samo se mi nekada ne stignemo dovoljno brzo prolagoditi promjenama.

Usmjerenjaci nadam se da ste se dobro usmjerili sami, računajte samo na .... sebe.

S.M.