TUZLARIJE - TUZLA DANAS 16.05.2006.
Dobra ova stvar!
Jedna od onih ispranih priča koje se stalno pričaju, ponavljaju pa se na kraju ne zna i je li to stvarno bilo, ili je rezultat iskrivljenog pamćenja i želje da to tako bude je i ona, koja kaže da je jedina zvijezda u Sarajevu bio Zdravko Čolić. Jedino su njega tretirali kao zvijezdu, okretali se za njim, zaustavljali ga na ulici, tražili autogram i sl. Tu priču bi mogli proširiti i na Tuzlu, s tim da je pitanje bi li se ovdje iko za njim okrenuo, ma u Tuzli puno njih ne bi pogledalo ni Roberta Planta (ja bih). Mi smo manja sredina pa valjda još gora u tome, ono, "ih joj, da neko vidi da mi njega gledamo". Tuzla je mahala čiji su građani u svojim glavama nekada veći građani nego oni iz Londona, New Yorka, Pariza, Rima, ma šta su oni za nas?
Čaršija smo koja sve vidi a pravi se da ne vidi. Pravi se i da je kao ne zanima šta će svijet reći, i evo nas još malo pa ko iz kalupa. Lakše svijetu ko balvanu u rijeci plutati nego pokušati bar malo uzvodno. Uniformisali smo se i u oblačenju, govoru, sve je kod nas da mi ne iskačemo iz prosjeka, spusti glavu ako je viša, savijaj se.
Okreću se kod nas za zgodnim, lijepim ali nepoznatim, okreću se itekako onda kada mislimo da ne gledaju. Prođe neka faca, svi kao hladni, niko nije ni primijetio da je neko prošao, mirno svoje piće pijuckamo, a čim zamakne eto i tračeva.
Ja bih sve Tuzlake koji se po bilo čemu izdvojiše potapšala po ramenu, ma neka nam ljudi i pametnih, i uspješnih, i bogatih. Pa što je njih više i nama će običnim smrtnicima biti bolje.
Sjetih se kako su nekada momci, koju su bili face, kada negdje izađu, na prve taktove omiljene pjesme, ili kako se tada govorilo stvari, “dobra ova stvar“, lafo svirali bubnjeve, klavijature, a najčešće gitare. Ubiše se od sviranja, mašu glavom tamo vamo, kosa vijori. Ne zna se ko bolje svira a sglave instumenta u ruci, ali su zato tu uske farmerke Li Cuper, Rifle, Karera, Doringo a bogami dođoše poslije i Leviske 501. Išlo se u Italiju, dizao kredit da se dijete obuče, šta će se bez starki, leviski, gojzerica, spenserica, šajngajki, vimbldonki, masterki, vjetnamki, koleđica, i šta sve ne bi u to doba najužih farmerki koje su se specijalno još došivale da tačno prate liniju noge. Bile najtamnije plave boje kad se kupe, pa te sramota obuć, nego ribaš da ono plavetnilo spadne. Poslije se pojavi, kažu "kuhani teksas", a tek kad na to stavi i vojnički kaiš ... ma joj ko se ne bi onoj modi smijao, nije ni čudo što su gotovo svi posakrivali one slike s frizurama na repove, ili ne daj Bože kao kod Žere iz Crvene Jabuke ... farmerke kratke, kraće bar 10 cm nego što treba. Pa kad nas uhvati ona moda jastučića na remanima, pa svi ko Rambo ulicama hodaju, ma nema nas nigdje, nema nas Tuzlaka nigdje ... ma dovoljno je da mi kažu "đokerica" i znam, eno našeg Tuzlaka.
Ništa, ja onako, sjetila se tih nekih momaka pa eto pozdravljam virtuoze na nevidljivim instrumentima. Ko zna, možda su u glavi prebirali po žicama Gibsona ili tipkama sanjanog Rolanda.
S.M.
|
