TUZLARIJE - TUZLA DANAS 20.05.2006.
Neprirodni u prirodnom
Da bi živio, čovjek mora jesti, piti, obavljati nuždu, mora se i razmnožavati ako ništa da produži vrstu, mada je to, znamo, najmanji razlog.
Dakle, to su neke osnovne stvari, prirodne, prirodnije je da jedemo nego da pišemo, da pijemo nego da čitamo i sl., zašto se onda te prirodne stvari ne obavljaju uvijek prirodno?
Zašto nam je nekada teško i jesti pred osobom koja nam je posebno bitna. Mnogi smo imali momente kada pred voljenim bićem prvi put nešto pijemo, uzmemo gutljaj pa nikako da se u grlo spusti, a to spuštanje prati jedno ružno klok kojeg se silno stidimo i mislimo da nam je baš taj bučni gutljaj pokvario večer.
Sve osobe koje susrećemo u životu kao da su u našim glavama izolovane od prirode, kao da ne pripadaju njoj. Čak nas silno zabavlja da neku od tih osoba pokušamo zamislit da radi nesto što mora, ako je čovjek, da neki profesor ide u WC-e je van pameti a ludilo kada u mislima smjestimo na WC-šolju recimo englesku kraljicu. Ne rade to oni.
A tek sex, gledamo sve redom po familiji, pa nam se čini da ćemo prije povjerovati da je nekog rođaka donijela roda nego da se baš ta tetka ikako mogla naći u stituaciji da doprinosi rađanju još jednog bića na ovoj planeti koju Zemljom zovu.
Kada osjetimo naklonost prema nekoj osobi, zanima nas sve više detalja, pa nam je nekako i bliža. Eto, naš način sušenja veša na balkonima mi je zanimljiv jer neka od bespolnih bića približe ljudima na zemlji. Znam neki stariji par iz zgrade, uvijek fino obučeni, nema tog vremena koje će im promijeniti izraz na licu, lice kao od voska, stavljena maska za kretanje među svijetom, a na balkonu im se suše gaće, čarape, peškiri kao i kod nas, pa mi nešto drago, eno živi su samo bolje znaju sakriti raspolozenja, osjećanja, i sve ono što ove kao mene ne može ugurati pod masku.
Na nama se vidi i kad smo gladni i kad smo žedni i kad nas je neko mrko pogledao i kad smo sretni, pa ne možemo da se ne smijemo, i sve se na nama vidi, ljudi nas čitaju kao otvoren bukvar, nikad od nas čovjeka sa voštanim licem koje izgleda kao lutka iz izloga koju niko ne može i da hoće povrijediti.
Svi se mi nekad duboko zamislimo, problem je samo kad je na nezgodnom mjestu. Tako ja nekad gledam u lica prolaznika dok čekam zeleno na semaforu. Tek me zvuk nečije sirene upozori da sanjarim gdje ne bih smjela.
Fasciniraju me ljudska lica, gledam nekog čovjeka, ženu, dijete, starca, mladića, nije bitno, gledam i mislim šta nam nečije lice može reći, kako li je živio i živi, šta li se krije iza tog lica.
Toliko ljudi na svijetu, svi imaju dva oka, uha i po jedam nos, jedne usne, jedno čelo, ima puno sličnih ali ne i istih lica. Nevjerovatno je koliko kombinacija, koliko samo malo krupnije oči, samo malo tanje usne daju drugačiji izraz.
Nekada mi se činilo da ljudi sličnih lica imaju srodne duše. Kada vidim da neko ima tako sličan oblik nosa kao ja, gotovo iste usne, kosu, čelo, činilo mi se sličnost lica znači i sličnost duše. Ali, izgleda da moja teorija nije održiva jer srodne duše nalazila sam u sasvim drugačijim tijelima, u licima druge boje očiju, drugačijeg čela. Ljude s kojima možemo razgovarati lako, s kojima tišina nije neprijatna, gdje osjećamo prijateljstvo, naklonost, neko razumijevanje, gdje znamo kraj rečenice koju neko drugi započne. Riječi nam ne zapinju, razgovor teče a nama sve to godi.
Tako vam ja to mislim, mislim, i na kraju mi ni te misli nemaju smisla kao što nema ništa što se ponavlja, kao ni najobičnija riječ kad se nekoliko puta uzastopno ponovi.
S.M.
|
