TUZLARIJE - TUZLA DANAS 25.05.2012.
Servisne informacije
.... i malo tuzlarija
Od jutros pada kiša, a i da je najljepše vrijeme Tuzlaci su danas tužni kao i svakog 25. maja.
Kada je počeo rat u Tuzli osjećanja koja su mnoge obuzimala mogla bi se jednom riječju opisati kao nevjerica. Zaista je bilo teško shvatiti da je te 1992. godine na ovim prostorima počeo rat o čijoj će se surovosti, žrtvama, planskom, organizovanom ubijanju i etničkom čišćenju stanovništa, dugo pričati.
U početku su ljudi mislili "ma neće ovo dugo", koji dan, mjesec i gotovo. U tom čekanju da svijet vidi šta se dešava moralo se živjeti. Gledano sa distance od dvadeset godina, zaista zvuči nevjerovatno da se živjelo, i to u punom smisu te riječi. Malo pomalo sve što je moglo profunkcionisalo je, a mnogo šta nije ni prestajalo raditi, naprotiv, neki kao zdravstvene ustanove i zadravstveni radnici radili su više nego ikada.
Ljudi su radili za paket, nešto hrane, često ništa. U bolnici su radili i studenti, dolazili kao i svi najnormalnije svaki dan i radili, bilo je sve više ranjenih. Ležali su u bolničkim hodnicima, što u nedostatku mjesta što zbog zaštite od granata.
Granate su prvo padale iz pravca Majevice pa su na početku rata oni koji su stanovali u zapadnom dijelu grada mislili da su bezbijedni. Trčalo se, hodalo brzo do Slatine pa polako, a onda je pala granata u Batvi, nastradali su civili, među njima i jedna trudnica. Znalo se da nema sigurnog mjesta i opet ono najnevjerovatnije, svaki dan se izlazilo. Živjelo se normalno u nenormalnim uslovima. Tako je valjda u prirodi čovjeka, gledalo se i da se fino obuče, žene se sređivale, šminkale, vodila djeca za ruke, vozala u kolicima.
Roditelji su radili a djecu ostavljali kod kuće, vodili u obdanište, slali u školu, već kako se ko organizovao. Jedno vrijeme nastava se odvijala i u podrumskim prostorijama zgrada, a radile su učiteljice i nastavnice koje su bile najbliže.
Umjesto da se zatvaramo u kuće još se više izlazilo, moralo se, puno građana je da bi preživjelo pravilo bašte u neposrednoj blizini grada, prodavali šta su imali.
Zaista je nevjerovatno da se, kada bi se sve završilo što se mora, izlazilo i u šetnju. U kućama često nije bilo ni struje ni vode, zimi hladno, sjedi se u mraku, pa se izlazilo, sve se mislilo "ma neće valjda mene". Izlazilo i da se popriča, lakše je s ljudima.
Gotovo svaki dan slušao se jeziv zvižduk granate i rasipanje gelera, slušalo ko je poginuo, ko je ranjen. Pored vijesti o stradanju civila stizale su i vijesti o stradanju boraca, kako li je tek bilo njima u rovovima, kao da je ko znao šta o ratovanju, kao da mu je bilo do toga.
I baš tako kako se i inače izlazilo, izašla je tuzlanska omladina i kobnog 25. maja 1995. godine. U svojim najboljim izdanjima, s društvom, mladićem, djevojkom, roditeljima, sa onim „neće mene“ do grada, do centra grada.
U djeliću sekunde toliko poginulih, toliko ranjenih. Oni koji srećom nisu bili baš te noći tu, a mogli su, ostadoše zauvijek sa pečatom na duši. Tragedija, bol, tuga koja se ne može opisati. Ubivši toliki broj mladih kao da su nas ranili sve. Mogu oni lagati, prvo sami sebe pa cijeli svijet, ali dobro znaju sve naše komšije u Republici Srpskoj i preko Drine za svoja "junačka" djela. Neće se zaboraviti žrtve Kapije kao ni sve druge civilne žrtve kojima se danas odaje počast u Tuzli.
S.M.
Porodilište - u toku protekla 24 sata rođeno je 16 beba, 8 djevojčica i 8 dječaka
Hitna služba - u toku protekla 24 sata obavljen je 101 pregled
Vatrogasci - imali su 5 intervencije
MUP TK - javni red i mir je narušen 4 puta, prijavljeno je 13 krivičnih djela, dogodilo se 7 saobraćajnih nesreća
|
