TUZLARIJE - TUZLA DANAS 10.10.2006.
10.10.2006.
Servisne informacije
Deseti oktobar je, evo već u stanovima pravo hladno. Ovu ću rečenicu iskopirati da je ne ponavljam, kako najavljuju, jedno mjesec dana dok ne počne grijanje. Utorak je pa polako, kažu ne valja utorkom ništa raditi.
Svaka škola ima nekog svog učitelja, nastavnika, profesora, koji je bio strah i trepet. Po njemu cijela škola bude poznata, pričaju priče koje se prenose s generacije na generaciju, dodaju detalji pa na kraju ne znamo ni šta je istina a šta nije.
Od osoba sam koje puno sanjaju, svaku noć se kod mene smjenjuju scene od lijepih do ružnih pa i do onih koje kao da je Hičkok režiro. Sinoć sanjam nastavnicu koja je u mojoj osnovnoj bila jedna od onih koje u uvodnom pasusu spomenuh. Zaboravila sam joj prezime, a kažu da joj je pravo ime bilo Muruveta ali mi smo je zvali Murveta. Nastavnica istorije i geografije. Iste predmete držala je i njena suprotnost blaga Kabilka. Udala se Kabilka i iako je ona priznavala svoje udato prezime mi učenici nismo, te smo je i dalje zvali Kabilka kako i priliči učenicima koji svakom nastavniku zaljepe nadimak. Murveta je imala crvenu kosu, malo uvijenu, srednje dužine, oči neke, čini mi se zelene boje, a ja se najviše sjećam naočara sa debelim staklima i još više pogleda preko tih naočara. Sigurna sam da je odmah mogla da zna ko je učio a ko nije. A bilo je i onih koji su učili ali pred njom sve zaborave. Učila sam svaku lekciju, i ono što piše ispod lekcije, i naslove i podnaslove i sadržaj sam znala namapet. Svi udžbenici k´o novi samo taj u stanju raspadanja. Na njenom času je bila takva tišina, da se i sada čudim kako se nisu čula naša srca kako kucaju. Ne pretjerujem, bojali smo se nje pravo.
I sanjam ja sinoć, Murveta me pita, pita me meridijane i peralele, pa nešto o ekvatoru, a ja stala gledam u one njene oči, hoću nešto da joj kažem, usta otvarama ali glasa nema. Murveta u kariranoj suknji, neka košulja sa mašnom oko vrata, sve se više mršti a ja samo što ne počnem plakati. Svi drugovi i drugarice kao nešto listaju po knjigama, nema tog druga koji bi tada drug bio pa mi nešto šapnuo, ne poznaje niko nikoga na njenom času.
Nikad se nisam kao jutros obradovala alarmu budilice, samo što sat nisam poljubila kada sam shvatila da sam samo sanjala nastavnicu koju od osnovne škole nisam nikada ni vidjela. Pričali su da je iz Bijeljinje, ko zna šta je s tom ženom, da li je zdrava i živa. U svakom slučaju mogu reći da sam je poštovala kao malo koju, posebno kada sam poslije vidjela da mi je od njene priče mnogo šta ostalo u glavi. Nisam je viđala ali kao i drugih znala sam je se sjetiti, i onih učionica sa obloženim drvetom do pola zida, vješalica za kapute, klupa i svega ostalog. Nakon Murvete svi su časovi pjesma bila.
S.M.
|
