TUZLARIJE - TUZLA DANAS 01.11.2006.
Dušo duše moje
Kada je čovjek u inostranstvu desi se da je pomalo izolovan od vijesti, i dobrih i loših. Loše ga znaju skroz mimoići, dođe u Bosnu, pita za nekoga pa mu kažu "on je umro ima i dvije godine". Dok sam ja živjela u inostranstvu dugo sam imala osjećaj da tamo niko i ne umire, mislim ja što su ljudi zdravi, valjda bolje živjeli, zdravije se hranili, svašta mi kroz glavu prolazilo dok nisam shvatila da ja tu i ne znam ljude, pa ne znam ni kad ko umre niti me to puno uznemiravalo.
Koliko god se Tuzla širila, ostaje sredina u kojoj se puno toga zna i čuje, jer su ljudi povezani, pa se direktno ili indirektno poznajemo. Ako se ne znamo lično, znamo nekome sestru, brata, rođaka ili prijatelja.
Na moju veliku žalost za kratko vrijeme sam bila na nekoliko sahrana i dženaza. Pa se tako skupe ljudi, koji se poznaju ovako ili onako, odjednom svi na istom mjestu povezani adetom posljednjeg ispaćaja. Neki se samo tako i viđaju, od dženaze do dženaze. Svi postanemo pametni i mudri za tih par sati, pa se čuje ono "šta ti je život", "ma ne treba se sekirati"... Nakon toga idemo svojim kućama i još nas drži ona atmosfera puna tuge i mudrih rečenica, pa tiho pričamo, djecu poljubimo, kažemo nešto lijepo mužu ili ženi, zovemo roditelje, rodbinu. Pokušavamo da živimo pametnije jer smo shvatili koliko je prolazno sve, koliko je život kratak. Ne vrijedi ga trošiti na ljude koji nam ništa ne znače, na svađu, probleme. Drži nas to dan, možda malo duže, ali pusti nas pa mi opet u životnoj trci, opet se nerviramo i jer je crveno na semaforu, i jer smo prosuli nešto, i jer smo čuli da je neko nešto rekao, i ljutimo se zbog sitnica i svašta još nešto do nove dženaze i sahrane, i novih mudrih misli koje nas drže koji dan.
Čovjek je kvarljiva roba, kratkog pamćenja, mudrosti života nauči se kada je već kasno. Ko zna šta li se sve mota po glavama ljudi kada nekoga zauvijek ispraćaju, niko to ne zna. Jedino se zna da nekog više nema, da što je mislio mislio je, što je volio volio je. Svi ti ljudi koji dođu, tako različiti, tako različitih sudbina, svi će isto završiti, kao što su se isto i rodili. Samo smo izgleda tada svi isti, kada se rodimo i kada umremo, a između ta dva jedina sigurna događaja ćemo da se dijelimo, da se mučimo i sve manje i manje uživamo. Jedina sigurna podjela ja ne žive i mrtve, pa bio taj mrtvi na Trnovcu, Boriću, Tušnju, isto je.
Toliko nas nekada problemi okamene da se i smijemo riječi ljubav. A šta je važnije nego da živimo sa onima koje volimo i do kojih nam je stalo, jedina vrijedna borba u životu je borba za ljubav. Da se ne kajemo kada je već kasno, ako nekome treba reći da ga volite recite mu to, niko na ljubav nije ravnodušan.
Oj Bože dragi šta je i meni, pa ja sebe sama oneraspoloži sa ovom pričom, a ovako dan lijep i sunčan, dan koji se više nikada ponoviti neće. I hajde što ja sebe rastužih nego ću vjerovatno i još ponekog ko ovo pročita.
Nemojte se ljutiti, šta ću, ja sam samo čovjek koji će sigurno biti od onih koji nisu naučili mudrost života, i koja će dobiti napad bjesnila kada mi se „zaledi„ računar kao i na sve druge životne sitnice. Dok mi se to ne dogodi, i kad smo već kod ovih tema, a nedjelja je kada nema puno vijesti, evo jedan odlomak iz priče "Gasul" od Miljenka Jergovića, koji piše tako da u srce dira.
"Tako se ja, moj Envere, opet vratih na onoga Stijepu i pjesmu koju mi je ispjevao. Djevojka se Suncu zamjerila, žarko Sunce ljepša sam od tebe i od tvoje sjajne mjesečine. Sunce se je Bogu požalilo: daj mi Boze da joj spržim lice! Nemoj Sunce, gore ću joj jade dati: Sitnu djecu, muža pijanicu!
I baš sve bi kao u toj pjesmi, osim što mene u njoj nema. Neko sam veliko zlo učinio, veće od toga sto sam te, Envere, ubio, pa mi te je dragi Bog spasio, veće od toga sam se bio propio, veće i od toga što rođenoj ženi kad mi svake večeri govori – čovjek moj!, odgovaram – svi smo mi Božiji!, a znam da bi joj za cijeli život bilo dosta, samo da joj jednom velim ono što svaka žena voli da čuje. Ali kako ću Suphi kazati – ženo moja! kad ne prođe dan, ni sat, ni minut, a da to ne govorim onoj koja mi je u srcu. Pogledam unutra i kažem – dušo moja, dušo duše moje. Ime joj ne izgovaram, jer imena nema koje bi nju dozvalo. Neko sam veliko zlo, Envere učinio. Činim ga i sad, kad mi je još pet minuta ostalo prije nego što ću se dići i strmoglaviti u ovaj dan, kao što sam se stmoglavljivao s Jekovca. Da mi je došla i rekla –Zahire, uzmi me, ne smeta mi više što se čujes na smrt, samo me vodi, ja bih ostavio ženu i svoje dvoje djece, pa s njom i njezino četvero pošao na kraj svijeta. Da mi je došla i rekla.
Ući ću u gasulhanu, a tamo će njezin miris biti. Druge ne osjećam, ali taj hoću, znam. I neću pitati ko ju je gasulio, ni ko je njezino golo tijelo vodom milovao, kao što ga ja svojim rukama nisam. Razlit ću se kao ta voda. Moj Envere, podneva ti neću dočekati."
S.M.
|
