TUZLARIJE - TUZLA DANAS 30.11.2006.
Slana Banja
30.11.2006.
Servisne informacije i malo tuzlarija
Evo nama tmurnog četvrtka, sve nijasne sive i tamno plave su na nebu. Zemlja mokra, pada neka sitna kišica. Ako je tmurno vrijeme ne moramo biti i mi, je li tako? Nas su naučili da mislimo pozitivno, koliko sam puta to čula a nije mi baš jasno na šta to misle, misli pozitivno? Umjesto da mislim o nečemu lijepom kad god me uhvati neraspoloženje ja samo ponavljam misli pozitivno, valjda sama ta riječ „pozitivno“ treba da utiče na neke tamo vijugice u mozgu zadužene za sreću. Kažu da su u mozgu vrlo blizu smješteni centri za sreću i nesreću (to je moj prevod rečenice koju sam na slogove pročitala, sve one riječi do 25 slova, op.a) zato se desi da ljudi kada je nešto lijepo plaču a tužno smiju se. Kod mene ne da je to blizu nego se nekako ispreplelo (je li postoji ova riječ) pa ja plačem na svakom vjenčanju, kad se djeca rađaju, kad mi hvale dijete same suze teku a je li sta tužno, neki ono tragično svečani momenti, kada u sobi svi sjede i šute, došli na žalost ja samo osjetim neki me smijeh hvata.
Kad smo već kod lijepih momentata da nešto napišem o babinama. Pišem onaj raport iz tuzlanskog porodilišta, pa mislim na bebe i dolazak na babine, kako se to kaže, kada idemo prvi put da vidimo i darujemo bebu. Kako to kod nas izgleda, nemam šta objašnjavati, to svi znamo. Zato pišem kako mi je bilo na babinama u Njemačkoj, u sklopu priča „Moja Njemačka“. Kad ih sve napišem bojim se da će neko misliti da radim za njemačku vladu i da sam u misiji odvraćanja ljudi od odlaska u inostranstvo.
Dakle ovako, jednog ružnog nedjeljnog jutra bili smo pozvani da dođemo to veče na babine. Nisam nikad čula da se na babine poziva ali šta oni znaju šta je „visok datum“ pa mogu valjda i da pozivaju. Sve je bilo fino dok nismo skontali da nedjeljom slabo šta radi i da ne znamo šta ćemo djetetu kupiti a ne znamo je li se kod njih stavljaju pare „na čelo“. Babine te ispadoše problem. Pošto je bila u pitanju djevojčica sjetim se ja da imam zlatnih mindžuša koje sam dobijala ko zna od koga a koje nikad neću nositi. Nađem jedne slatke, mala srca, u još slađoj kutijici, uzmem jedan od onih papira što nam je ostao od tuđih poklona pa sve fino zamotam. Opet, mislim malo je to, šta možemo još, pa odemo na benzinsku pumpu (jedina radi) i kupimo jednog od onog plišanih medvjeda, i to najvećeg, da ne misle oni da smo se mi stisli, dodamo i slatkiše za mamu i piće za tatu i kao dosta je od nas. Krenemo polako, neće niko medvjeda da nosi, damo djetetu, ide dijete ne vidi se od medvjeda a mi se udaljili da niko ne misli da je to naše dijete. Nismo ništa ni jeli, da se čuvamo za babine. Dolazimo tamo, oko jednog stola sjede ljudi, neki šetkaju po sobi, malo ko šta priča. Sjednemo svi i gledamo se. Svako ima određeno mjesto, jedino onaj medo nije imao mjesta. U neka doba na sto stave kao neku tortu, nekako nije ni torta ni neki slani kolač, mislim ja da nije kakvo predjelo jer crijeva mi već krče.
Kad smo se fino našutili donijeli bebu pokazali je, stvarno slatko dijete, nema se šta reći, i kao ako neko ima poklon za bebu može predati a usput ćemo da jedemo tortu (to je ipak bila torta, sa sirom, neki moderni razljevak, šta li). Žena koju predstaviše kao tetku, izvadi gegice za bebu, i svi tako neku sitnicu, kulturno zamotano, svi ljubazni, sve je to fino ali kako ćemo mi sad onaj naš poklon. Nisam ja tad ni znala da je kod njih zlato puno skupo, da sam ja ljude uznemirila sa svojim mindžušama, sve se nešto za srce hvataju, a ja sve mislim da li da im kažem da je to kod nas 10 maraka. Jedva sam ja čekala da odem. Išli smo brže u povratki, medo ostade, jadan, a mi nismo ni dali one slatkiše i piće, kad smo vidjeli reakciju na zlato. Idemo i jedemo usput, gladni mi, jedemo i smijemo se, trči do McDonald´s-a da se nezdravo najedemo. Mene neki stid uhvatio, sve mislim, pa je li se iko provaljuje kao ja. Lijepe naše babine, lijepe i one pare što se dobiju, što nekad dobro dođu, beba i ne zna šta joj se sve potroši pa ćemo kao vratiti.
Eto tako vam je to bilo, pravim ove razmake da možete lako čitati, i još lakše preskočiti što vas zamara. Nemojte da vas danas šta sekira, ni slučajno ne gledajte kroz prozor. Prizor je teška depresija. Joj jeste u Tuzli ružno zimi, džaba je, mora se priznati, a ne daj bože da to neko drugi kaže. Ima da bude „eee nećemo tako Dinooo“.
Ugodan vam dan!
S.M.
Priredio(la): V.K.
|
