TUZLARIJE - TUZLA DANAS 20.01.2006.
Ulica zanatlija
Čak i nije važno od koga je to krenulo da bi jedna cijela tuzlanska ulica, od svog početka do kraja i obrnuto, postala zanatlijska.
Ako bi se već i išlo nekim redoslijedom jedan od starosjedilaca u Majevičkoj ulici sigurno je kazandžija Ivičić, čiji je radni i gradjanski ugled bio nesporan. Njegovih kazana ( i uopće predmeta od lima) raznih oblika i dimenzija i namjene moglo bi se, ako bi se čovjek potrudio, još uvijek pronaći u ponekim, prije svega seoskim, domaćinstvima tuzlanskog regiona (Rakijski su, zna se, bili najviše na cijeni i potražnja im je nadmašivala potrebe).
Kazandžiji Ivičiću uz bok našla se elektro- radionica odavno pokojnog Franje Perčića. On je, ostalo je u sjećanju starijih Tuzlaka, bio vrstan majstor svog zanata. Tuzla je ostala siromašnija za jednog izuzetnog žitelja onog dana kad je zadnja mušterija iskoračala iz majstor-Perčićeve radionice.
Tiho, gotovo neprimjetno, Majevičku ulicu napustio je i treći iz istog niza zanatlija (gledano iz pravca Stare kapije) na lijevoj uličnoj strani. Njegov “dućan” je u svakom pogledu nudio – sve i svašta: kaiševe raznih dužina i širina (sa šljokicama i bez njih), nanule, konjske ulare i sijaset drugih korisnih predmeta od kože, drveta i, prema potrebi, drugih materijala. E, sad, da li je majstor Ramiz (prezime se na žalost, izgubilo iz prisjećanja) bio nanular, remenar, ili nesto treće, neka ostane nedorečeno. No, tu je jaka uspomena na uvijek nasmijanog i za neobavezni “eglen” spremnog zanatliju iz jedne od najkraćih, ali i vrlo sadržajnih ulica.
Dobri pripravljači kolača ponos su svakog grada i po tome ni Tuzla nije izuzetak. Tako i zato top-lista zanatlija i Majevičke ulice niti ne može zaobići poslastičara Iljazovića. Generacijama se Tuzlaka još razvlače usta u osmijeh povede li se priča o baklavama, hurmašicama, šampitama i drugim poslasticama iz Iljazovićeve kuhinje. Samo je usputna napomena da spomenuta poslastičarnica na istom mjestu postoji decenijama, a da će tamo biti još zadugo.
Zlatar Četa Nua, fotograf Matija Vučinić (svakome mnogo poznatiji kao Foto-Bosna), vodoinstalater Fric Mevald, urar Kazimir Matijević, te krojač Zonić i jedan frizer (opet je vrijeme potamnilo potpuniju identifikaciju potonjih) upotpunjavali su zanatlijski konglomerat Majevičke ulice. Kroničaru se nezaobilaznom čini opaska da je, iako u poodmakloj životnoj dobi, gospodin Kazo, urar, taj “posljedni Mohikanac” koji živom pričom može uvesti u vrijeme i dogadjaje karakteristične za puni život Majevičke ulice.
Ivica Nosić, Stuttgart, 18.1.2006g.
Priredio(la): S.M.
|
