13.02.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
U Tuzli pada kiša, ona sitna dosadna, kad ne zna čovjek da li da otvori kišobran ili ne. I jučer je ujutro bila kiša a dan ispao prekrasan, ovaj će izgleda ostati ovakav.
Šta nam danas ima u Tuzli? Kad sve saberem i oduzem, brat bratu ništa posebno. Eto čuli ste da će studenti koji nisu dobili potpis (nisu išli na predavanja) možda štrajkovati glađu. Mislim nešto, malo malo neko glađu štrajkuje, i s razlogom i bez razloga, ali to je sada najčešći vid pokazivanja nekog nezadovoljstva.
Valja nam svima svoje obaveze izvršavati, problem je samo je li svi znaju šta im je u opisu posla tj. dužnosti. Baš kada je ovako kišan dan, pa vidim one malene koji idu u obdanište i školu, nešto mi žao dođe. Sve se nekako pomjerilo, sve se kasnije zasniva porodica, zapošljava, a školovanje počinje sve ranije. Pa meni ona djeca od 5 godina, sa ogromnim torbama, nekad izgledaju da im za užinu treba spakovati flašicu sa mlijekom, baš su neki kao bebe, a već obaveze krenule i tako do kraja života.
Bez obzira što djeca ranije krenu u školu, velike su šanse da će i ona kasnije da se zaposle. Skoro su u Hrvatskoj iznijeli frapantne podatke, koliko ljudi iznad 35 godina života nema ni jedan radni dan upisan u knjižicu. Vjerujem da je u Bosni još gora situacija. Većina se prvi put zapošljava dosta kasno, mislim na zaposlenje u kojem radnik ima radnu knjižicu, dakle ide mu radni i penzijski staž. Dosta od ljudi koji se vode kao nezaposleni na Birou rade neke druge poslove „na crno“, mnogo je onih koji odlaze na rad u Irak ili gdje drugo, na određeno vrijeme, zaradit će za relativno kratko vrijeme što ovdje ne mogu za 20 godina, kupiti stan, neki poslovni prostor i živjeti, od usteđevine bi mogli da uplaćuju za buduću penziju. Problem su ljudi koji su osigurani na minimalac, i čija će penzija biti mizerna.
Sve su to priče na dugom štapu, još ne znamo kako će tačno izgledati budućnost ljudi koji su sada u tridesetim, četrdesetim, ali izvjesno je da mnogi penziju neće ni dočekati. Muškarci i žene sada rade do 65 godina života, međutim, da bi penziju ostvarili mora se zadovoljiti i uslov minimalnog staža koji je mislim 20 godina.
Izgleda da će se sve kasnijim zapošljavanjem riješiti ogromni problem penzija, koje generacije i generacije neće ni dočekati nego će ili umirati dok su još u radnom odnosu ili živjeti od nekih ušteđevina, a sad je veliko pitanje ko je i ima. Nažalost, mnogi žive od plate do plate, neka jedna plata izostane pada im čitav finansijski sistem, i valja u kredite i pozajmice.
Stvarno, da hoće malo sunca usjati, evo me crne misli uhvatile, zabrinuh se ja za budućnost naših mladih.
Zato neću širiti ovo priču nego idem skokom na odjavnu špicu. Samo još da kažem da su sinoć reprizirali film „Kod amidže Idriza“, pa stvarno ne znam šta da kažem, ono se gleda sa suzama u očima i smješkom na licu. Na neke izraze sam se nasmijala od srca a na neke duša čovjeka zaboli, kao i svaki put kad gledam naše domaće filmove u kojima pogode onu srž bosanske duše. Mustafa Nadarević i Senka Sokolović su zaista odlično odradili svoj posao, pa kad ona iznese onaj kadaif, pa kaže da se još mogao razabrati, a on kaže "nije se vala imao đe više razabirat". Sinoć sam vidjela i najavu za seriju „Tale“ ako je se ko sjeća, eto imat ćemo reprizu. Čekam ja hoće li nam i „Dinastiju“ vratiti da gledamo plaču Kristl i arsuza Aleksis. Ali imamo mi i novijih serija, a masovno vam se u Tuzli gleda National Geographic, zaista imaju fantastiče emisije.
