20.02.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Kako juče napisah, jedan dan pada kiša jedan sunčan, danas je red na sunčan. Doduše, nema još sunca, ali je suho.
Da li zbog promjenjivog vremena ili drugih razloga, gripa je riječ koju sve više čujemo. U Mostaru je proglašena epidemija, u Sarajevu zabranjena posjeta u bolnicama, a u Tuzli još uvijek nema nekih posebnih mjera ali ima dosta oboljelih. Oboljeli se žale na slabost, bolove u mišićima, povišenu tjelesnu temperaturu i drugo. Gripa se često brzo širi jer oboljeli dok mogu hodaju, djeca dolaze u školu, tako je dovoljno jedno da zarazi one s kojima duže borave.
S obzirom da se naš narod godinama uglavnom sam liječi, dobro smo mi i zdravi, naravno, kada su bolesti kao gripa u pitanju, Čim se osjete prvi simptomi kupuje se Coldrex, sirupi za kašalj, suhi, iritirajući, kakve već imate, Paracetamol i tako dalje. Puno toga može bez recepta pa navalite narode još malo pa nestalo, a apoteka imamo na svakom koraku, neka ih al´ ne trebale nam.
Povremeno nam se javljaju ljudi koji traže za nekoga pomoć, preuzimamo i vijesti vezane za humane akcije, moram reći da dobijemo i povratne informacije i često se prikupi vrlo brzo bar dio potrebnog novca. Tako su dan, dva nakon objavljivanja apela u Avazu vezano za djevojku koja je ostala bez obje noge usljed granatiranja, javljeno da je dobila kolica i pomoć u novcu. To je samo jedan od primjera da naši ljudi hoće pomoći. Ovdje su stalno neke akcije, skuplja se za ovo ili ono, dolaze na vrata, skupljaju djeca u školi i za žrtve elementarnih nepogoda bilo gdje u svijetu, punktovi za pomoć narodnoj kuhinji su na mnogim mjestima u gradu i mnogi odvajaju. Tako je to ko ima često ne da, a ovdje narod, po svjetskim standardima na granici siromaštva, odvoji lakše.
Srčan narod, pa se desi da negdje vrelija krv i proključa. Jutros, gledam crnu hroniku, pa preskačem tuče, pucnjavu, krađe, sudare, i izdvojim slučaj ubistva žene, pa mislim ogugla se pa samo ubistva izdvajamo.
Pošto smo narod trenda u svemu, tako i kod nas sad u modi čitanje knjiga Orhana Pamuka, pisca iz Turske, ovdje dosta popularnog. Neki dan na jedoj sjednici spomenu ga i načelnik Imamović, te ispriča kako je Pamuk pisao da je Istanbul grad melanholije, zbog sivih građevina i gradskih mezarja koji se vide. E tako je slično i kod nas, groblja i mezarja su nam gotovo pa u samom gradu. Ne može čovjek da ne gleda, stalno smo svjesni gdje ćemo završiti, pa nam ovakvi sivi dani još teže padaju. Nekad smo i morbidni, pa se smijemo gledajući one kao porodične grobnice, jedno sahranjeno, muž ili žena, a drugo čeka, pa ima napisano i ime i prezime i godinu rođenja, još samo da se doda godina smrti. A tek kada stave slike.
Moram malo ogovarati i jednog Tuzlaka, koga nesreća zadesi, te mu žena umre, patio čovjek, da može i on bi da ga živog pored nje sahrane ali ne može, te on isklesa svoje ime, stavi naravno i sliku. Sam sadio i njoj mrtvoj i sebi živom cvijeće. Malo pomalo, kako je to u životu, prorijedio dolaske, odjednom uvidio da život ide dalje, još se Zemlja okreće oko Sunca, svaki dan sve isto kao da umrli nikada nisu ni bili živi. Ubrzo se on upozna, zaljubi pa i oženi. Sve je bilo kao u bajkama, i dan danas sretno živi s njom, i djecu imaju, jedino mu rezervisano mjesto u zagrobnom životu ostade pored prve žene.
Uglavnom, na pomenutoj sjednici pričali su i o kamufliranju grobalja i mezarja nekim čempresima, zidovima ili šta će već smisliti. Tako da ćemo biti bezbrižniji, sretniji u spoznaji da ćemo do kraja života živjeti u sreći blagostanju, a drugi život nam i ne treba.
Još da napišem da mi sa Slovenijom nikako na zelenu granu, neće niko da njihove proizvode kupuje, a juče ja kupih Argeta paštete, kasirka već raširila priču po mahali, svi me mrko gledaju, a ja kažem jednoj, pa zar to nije iz Hrvatske, a njoj drago što sam ja to u neznanju kupila i još mi srce nije tako tvrdo.
Duboko se izvinjavam što sam samo o bolestima i smrti pričala, pa stvarno nema smisla da vam jutarnje raspoloženje kvarim, ali iskreno nisam imala šta drugo.
Od zanimljivosti je jedino to da će gradom danas iz Katoličkog školskog centra krenuti maskirani učenici. Mogla bih se i ja maskirati u nešto, ali šta, ne znam šta bih bila da to mogu biti. Zato mi valja ostati što jesam.
Eto dragi moji, ne zamjerite mi što pišem ove tmurne vijesti. Apelujem na sve ljude dobre volje da se ne ubijaju, ne tuku, ne zlostavljaju, pljačkaju, ..... okrenite se ljubavi da imam o čemu pisati.
Za danas slušamo Celine Dion i "Because you loved me", muziku iz filma kojem se ne sjećam imena ali je par puta kod nas bio na TV-u. Htjela sam pisati režiseru da se bunim što ubi Roberta Redforda na kraju, a lijepa Mišel Fajfer konačno sreću u ljubavi našla. Pa kakvi su to filmovi u kojima glavni junak pogine.
Pozdrav od Tuzlarijine muško ženske ekipe.
PS. Za one koje zanima, u pokušaju da ne slikam iste zgrade, obilazio se uži zavičaj te stiglo i do Orašja i slikala ovu kapelicu. Nije slika neka ali biće bolje, nada umire zadnja.
