25.02.2007. Servisne informacije i malo tuzlarija Nasilje u porodici
Nedjelja je osvanula zaista prekrasna. Svi koji šetaju, tamo gdje nema asfalta mogu primijetiti da već i kačunaka ima. Možda negdje ima i visibaba, vijesnika proljeća, jer proljeće je ovdje odavno stiglo. Zbunjena je i priroda ovim vremenom, pisali smo o medvjedima koji uznemireni toplom zimom nisu mogli spavati svoj zimski san nego si tumarali okolo. Behar se pojavljivao pa ga mraz uništio i tako, sve u svemu neobične stvari se dešavaju.
Batva
Da se bogdom možemo zadržati samo na cvijeću i sunčanom vremenu. Kada prije preuzimanja vijesti pišem tekst za servisne, ostanem u istom raspoloženju kakva se i probudim, a to je uglavnom dobro, a je li prvo samo pogledam crnu hroniku, stvarno ne mogu sebi satima doći. Spoznaja da se oko mene kolju žene bajonetima, vijest od jutros, ne da mi mira.
Inače, ovih dana se dosta priča o nasilju, uglavnom nad ženama i djecom. Ima nasilja i nad muškarcima ali procentualno gotovo zanemarljivo. S obzirom da je fizički jači, mnogo je lakše maltretirati ženu.
Sta reći o muškarcima koji sprovode silu nad ženom i djecom? Imaju li pravo i zvati se muškarcima ili im više odgovara slabić? Često se misli da je nasilje u porodici vezano za socijalne slučajeve, seoske sredine, neobrazovane supružnike i slično. Nakon niza analiza sada je svima jasno da to nije tako, da često jedan zemljoradnik, koji hrani svoju porodicu kopanjem na njivi, više poštuje svoju suprugu nego neki, nazovi ugledni građanin, koji plijeni svojom ljubaznošću, sređen i uglađen, a kad dođe kući sav akumulirani bijes iskali na svojoj takođe uglednoj supruzi.
Nasilja je puno i prijavljenog, a gdje je neprijavljeno? Nekako mi se čini da su žene koje muž maltretira, ili pogresno vaspitane, ili same misle da to u neku ruku zaslužuju, da je u redu. Kao da postoji određen tip žena koje su žrtve nasilja. Ne znam kako inače objasniti činjenicu da se desi da jednu ženu maltretiraju dva muža? Što narod kaže, gdje ih samo nađe?
Ženama treba podići samopouzdanje, da budu dobro svjesne da niko nema pravo na njih da diže ruku, ni ton da bez razloga podiže a ne da je tuče da završi u bolnici. Da je baca niz stepenice, razbija joj lobanju. Ma nemam riječi da kažem koji mi bijes uhvati kada tako nešto čujem i pročitam. I kada ljekar pozove policiju, ona sama povuče tužbu, vrati se tom nasilnuiku, te mu kuha, pere i živi s njim. Neke nemaju gdje, ali one koje imaju, koje svoj hljeb zarađuju, nekada ne razumijem, mada mi je jako žao žena i posebno djece koja u svojoj kući trpe psihičko i fizičko maltretiranje.
U našoj sredini, do debela zora, žene ne prijavljuju nasilnika, a ako je već smogla hrabrosti da ga prijavi, nema da se ta prijava uzme ozbiljno u razmatranje, da se ne čeka pa da se ne desi tragedija kao što je slućaj sa zaklanom ženom.
Zar nije dovoljno da žena zbog nečijih batina završi u bolnici da se šta preduzme? Čini mi se da je tolerancija nasilja previše velika kod nas. Svi ti muškarci bez obzira kojeg porijekla, obrazovanja, vjere ili bi čega drugoga, koji žene svoje tuku su za liječenje. Čovjek mora sebe moći kontrolisati, i ne znam zašto i živi sa ženom koju tuče. Interesantno je da oni i ne traže razvod, njima izgleda odgovara da imaju kod kuće boksersku vreću na kojoj će svoj bijes iskaliti, pa nasmijan šetati ulicama i milovati djecu po glavi.
Problem je ogroman, i treba ga ozbiljno shvatiti. A gdje su fizička, psihička maltretiranje djece, da o seksulnom zlostavljanju i ne pričam? Kad prvi put udari to je samo početak a nikada „omaklo mu se“. Mrzim slabiće. Zato si i bolji i smrknuti, neraspoloženi tipovi nego ono koji djeluju divno i krasno, ženu bez prestanka dira i ljubi, a je li se vrata zatvore pokaže svoje pravo lice.
Ženama treba puno hrabrosti da se suoče i sa nasilnikom i sredinom nakon prijave, zato je treba maksimalno podržati i pomoći joj ko god može, da počne novi život dostojan čovjeka.
Vama svima želim da vam kućna atmosfera bude ugodna i da ne živite u strahu. Pozdrav od Tuzlarija uz pjesmu Gorana Karana "Ostani".
