24.03.2007. Servisne informacije .... i malo tuzlarija
Evo konačno i malo sunca. Subota je za sada lijepa a da li će padati kiša to ćemo da vidimo.
Ulice su dosta puste. Na ulicima inače rijetko možete sresti grupu manje djece koja negdje idu, jedino ako se ide do škole pa skakuću u grupama. Puno roditelja djecu voze i odvoze u školu do četvrtog razreda a neku i poslije. Boje se nasavjesnih vozača koji voze prebrzo, a i raznih priča o krađama djece, napadima starije djece, tuča, krađa i slično. Naravno da dijete ne može ispod staklenog zvona odrastati ali roditeljima je u krvi da se brinu. Kada djeca malo zakasne mi odmah u glavi isceniramo sve najgore događaje pa onda budemo presretni kada ih vidimo na vratima. Ne kaže se uzalud "nedo Bog da ti se desi o čemu ti mati brine".
Nema mi dražeg komplimenta, ako se to tako može nazvati, nego kad mi kažu da mi je dijete lijepo vaspitano. Tim riječima ga je neki dan pohvalio njegov trener, a ja hocu da poletim od ponosa. E, taj moj lijepo vaspitani sin je jedino dijete koje je pobjeglo iz jednog njemačkog obdaništa od kako je pomenuta ustanova napravljena.
Imao je tada oko pet godina, svaki dan dva puta dnevno išao je u obdanište, ja bih dolazila po njega, vodila ga na ručak pa onda opet u drugu smjenu. Bilo mu je povremeno dosadno, sa ljulje bi gledao vrata i onda smislio plan kako da ode kući. Najveće dijete iz obdaništa, Maksimilijana, koji je bilo nevjerovatno krupno dijete, nagovorio je da mu otvori vrata koja se bila kao nekom rezom zatvorena.
Tog dana, vraćam se ja s posla, samo što ne skakućem uskom stazicom koja vodi do obdaništa, tako sam se nešto lijepo osjećala. Gledam travu punu ogromnih maslačaka, i smišljam kako da provedem sa sinom jedno dva tri sata vani. Odlučim da jedemo onu hranu što sva djeca vole a za koju kažu da nije zdrava, i idemo negdje da se vozamo na biciklu ili u šetnju. Muž je bio na službenom putu, udaljen prema sjeveru jedno 800 km.
Stižem do obdaništa, idem polako prema ljuljama, omiljenom mjestu moga sina, vidim da ga nema tamo, krenem prema mjestu gdje se djeca igraju u pijesku, nema ga ni tamo. Već osjetim nemir u stomaku i počinje da me hvata panika, ali mislim, tu je negdje, idem od jednog do drugog mjesta gdje se djeca skupljaju ali njega nema. Dolazim do vaspitačica, ispričam da ga ne vidim, te i one sa mnom počnu da ga traže. Takva me panika uhvatila da više i ne slušam šta mi neko govori, u glavi su mi slke ukradene djece, užasa koje samo na TV-u gledamo i ne mogu da vjerujem da se meni dešava nešto od čega se ledi krv u žilama.
Kao bez glave trčim prema kući, i pred kućom ga vidim kako se igra pored neke bare. Od silne sreće ne mogu ništa ni da pričam, samo ga grlim i tako se tu dugo zadržimo. Odemo kući, tražeći ključ čujem da telefon zvoni bez prestanka. Javljam se, muž, lud od panike, krenuo je prema nama, ja mu kažem da ne brine da je dijete sa mnom. Nije mi jasno ni kako zna, kaže da ga je nazvala vaspitačica i rekla da nam je dijete nestalo. Kada sam ga ja pronašla, nisam se ni vratila u obdanište, poslije sam ih nazvala da kažem da je sve ok, bila sam strašno bijesna.
Ne bih dalje opisivala, ali nekako mi je bio ružan osjećaj da su moje dijete manje pazili i da se ne bi sve završilo sa jednim „izvinite“ da je bilo neko dijete iz Njemačke u pitanju. Hvala Bogu sve se dobro završilo.
Ugodna vam subota i pozdrav uz Vanninu pjesmu "Ispod istog neba".
