29.03.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Tmurno je u Tuzli, kiša samo što nije.
Za danas, sa početkom u 9 sati u prostorijama BKC-a zakazana je sjednica Općinskog vijeća. U toku dana će biti izvještaj sa sjednice a do tada možemo i o onim manje važnim stvarima, svakodnevnici, sitnicama i sličnim temama koje ja ovdje spominjem uz jutarnje a nekada i podnevne kafe koje pijem sa čitaocima Tuzlarija.
Eto, ovo proljeće kako je stiglo nekako je bilo više kišnih nego sunčanih dana, gotovo da je ružnije od zime. Imam neki osjećaj da će ljeto biti toplije od prošlog a prošlo je stvarno imalo po vrućini paklene dane.
Juče u jedoj od mnogobrojnih radnji u našem gradu kupujem kaladont. Na rafi od nekoliko metara samo kaladonti. Protiv karijesa, za jačanje zubnog mesa, svježinu daha, preventivnu zaštitu zuba i ne može to čovjek sve ni pregledati a kamoli se odlučiti, a posebno ja. Pa da oni samo znaju kako je meni teško da se za nešto odlučim, problem mi je kada trebam odlučiti između dva proizvoda a ne 20. Čitala sam ja o neodlučnosti horoskopskih vaga, ali ovo moje je već za stručniju analizu. Znam ja tačno šta neću ali ne znam šta hoću. Ali svakako za ovo priču nisam bitna ja, nego se sjetih vremena kada je taj famozni kaladont bio misaona imenica. Za hranu se nekako snađe, možeš ako je baš toliko ružno i ne jesti ali gdje ćeš zube ne prati. Davno je bilo, ali se dobro sjećam krize iz osamdesetih, nekako nakon Titove smrti. U redu se za svašta nešto čekalo. Kada dođu pilići u mesnice cijela porodica izađe da stoji u redu jer su davali jedno po osobi, a mi ako se strateški rasporedimo u redove eto za nas piletine u malo većim količinama. Ista je stvar bila za mnogo šta pa tako i kaladont. Sjećam se kada jednom stiže kaladont a moja drugarica i ja trči kući, da javljamo roditeljima i da kupujemo, nije bilo mobitela nego samo noge brze.
U to vrijeme je mislim bila ona vožnja par nepar, zaboravila sam šta se gledalo, zadnji broj registarskog broja ili šta li već. Stvarno mi čudno zvuči, da su se vlastita kola vozila kada se smije. Mogla bih ja i o blagostanju iz vremena Ante Markovića ali pobježe mi onaj kaladont s početka priče.
Pokušavam uhvatati osnovnu misao, a to je, da je najveća u mom životu zapamćena kaladont kriza bila ona u ratu. Nakon što su nam zubi više manje izdržali teror ribanja soda bikabornom i čajem od nane, a moja prijateljica iznervirana oprala zube „Olbom“ (pasta za pranje masnih ruku), i eno je i sad živa. Sada uz ogroman izbor pasti i vodica za usta imamo problem sa nedostatkom termina kod privatnih zubara. Pa naši zubari su postali traženi kao malo ko, ne može se do njih doći ni pomoću trikova. Već dvije sedmice čekam termin, ako mi je hitno, može kaže, da dođem da čekam sa onim što imaju zakazano (rezervisali u ljeto) pa da uletim dok nekome ne djeluje injekcija. Stvarno, jedno od boljh zanimanja, bog dao dao drasli imaju 32 zuba a kako se jedu slatkiši rano se ono počnu kvariti. Posla stalno, pa kad se i svi pokvare, onda eto mostova, navlaka, proteza i šta već ne rade. Joj sad se sjetih, bilo je u Omladinskom jedno svjetlo pod kojem su bili posebno bijeli zubi, a isto tako se vidjelo i ako ko ima vještačke. Sve smo mi to rastabirili, pa stanemo u blizini i čekamo da nam naiđu momci na koje bacamo oči, da nam prođu kroz prvi svjetlosni detektor.
E ja vam sad moram ići, a ne mogu ni pričati, jelde.
Pozdrav za sve uz pjesmu od Tonija Cetinskog i Radojke Šverko.
