19.07.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Danas će kažu biti i četrdeset stepeni, juče Mostarci pekli jaja na asfaltu, ja mislim, bez pretjerivanja, da se mogu na svakoj haubi tuzlanskih kola, ne samo jaja peći, nego i neko zahtjevnije jelo.
U Tuzli se sve više mogu čuti ogorčeni komentari u vezi raznih, uglavnom neosnovanih hapšenja Tuzlaka i nesposobnosti države da ih zaštiti. S druge strane smo svjedoci osobađanja ljudi koji su dobro okrvavili ruke i za koje postoje niz dokaza i svjedoka. Juče je oslobođen Momčilo Mandić koji je «kao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Srpske Republike BiH planirao i komandovao napadom na policijsku školu na Vracama, Sudsko vijeće je zaključilo da se radilo o događaju koji se desio u vrijeme međunacionalnih tenzija.
"Za kvalifikaciju ratni zločin protiv civilnog stanovništva potrebno je da postoji ratno stanje, a događaj na Vracama se zbio 5. aprila 1992. godine. Prethodno su poginula dva srpska policajca, a oni koji su bili u školi nisu bili civili", naveo je predsjedavajući Sudskog vijeća Davorin Jukić, prenose Nezavisne novine.
Ovo je samo jedan od primjera, kojih je nažalost puno, gdje se zbog nedostatka dokaza oslobađaju oni koji ne bi trebali. Zanimljiv je dio koji kaže da se neko ne može optužiti za ratni zločin ako ratno stanje nije proglašeno. Pa se pitam onako, kao laik za ova pitanja, hoće li isti princip važiti i za Jurišića jer je ratno stanje proglašeno više od mjesec dana poslije Tuzlanske kolone i navodnog ratnog zločina za kojeg optužuju Jurišića.
Za slučaj 15. maj 1992. godine, kada su Tuzlaci, znajući šta se desilo u svim mjestima uz Drinu, kada su masovna ubistva već izvršena, trebali valjda na tenkove cvijeće bacati ili leći da nas pregaze, kada su na vatru uzvratilo vatrom, uspjeli su naši neprijatelji napisati teksta optužnice na 2000 strana. Pa se vi pitajte koliko se tu imena nalazi i je li i vaše jedno od njih.
Hoće li me još neko uhapsiti što sam se taj dan spremala za izlazak, pa se šminkala, pa reći "radovala se smrti nenaoružanih vojnika", pa se eto sređivala. Kako to apsurdno zvuči, nenaoružani vojnik. Stvarno, više smiješno, ispadamo naivni, a naše Tužilaštvo nesposobno da nesposobnije ne može biti. Ogročeni su mnogi s razlogom, jer ovo što se dešava Jurišiću, da se odgađa još jedan za njega važan razgovor, dok se Momčilo oslobađa u nedostatku dokaza, je sramota.
Za Nisveta Ramića su pronašli dovoljno dokaza za počinjen zločin nad srpskim stanovništvom te su ga osudili na 30 godina. Karađić i Mladić sunčaju se na plaži, smiju se svemu vjerovatno. Zaštićeni kao međedi, za njih nije dovoljan dokaz ni Srebrenica a ne šta drugo.
Zaista mi je žao što ne mogu pisati nešto ugodnije danas, jer nepravda i nelogičnosti koje se sada dešavaju ne mogu nikoga ostaviti ravnodušnim. Kao da smo mi napadali nekoga, išli na tuđu teritoriju.
Čuvajte se vreline.
Uz priču o našoj realnosti fina pjesmica od Prljavog Kazališta, "Brane srušit ću sve". Kad se hoće može se sve, vjerujem u to. Najlakše je reći ne mogu, neizvodljivo je, sve su to opravdanja za druge. Sve, sve se može kad se hoće.
