06.09.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Pa šta je ovo, kakvo je ovo vrijeme, nije jesen nego zima stigla. Kiša pada li pada, a kažu po Jahorini ima i snijega. Sve u svemu katastrofa što se vremena tiče. A u Tuzli živo ovih dana.
Danas počinju književni susreti, glavni događaji planirani su za petak i subotu kada će biti i proglašen najbolji roman za 2006. godinu. Pozvani su mnogi ljubitelji pisane riječi. Sudeći po dugim pripremama ovo će možda biti i najbolje oprganizovani književni susreti do sada.
Sinoć se otvoriše dvije izložbe. I jedna i druga vrijede da se pogledaju, o njima ste mogli sinoć čitati na Tuzlarijama.
Fascinirale su me fotografije Bosne iz 1905. godine. U zavisnosti kako se gleda, taj vremenski period od 1905. do 2007. je i dug i kratak. Gledajući te fotografije, nekako mi te slike teško staviti u «Bosnu» kakvu je poznajemo sada. Bilo bi zanimljivo slikati ista mjesta sada i napraviti paralelu sa starim.
I tako, čudni su putovi koji nas kroz život vode. Ima neke romantike u činjenici da brat dolazi u zemlju u posjeti sestri koja se udala za Bosanca češkog porijekla. Bio je sudija i za to vrijeme ugledan čovjek. Eto, meni je interesantno razmišljati o ljudima koji odavno nisu među živima, a živjeli su svoje živote, veselili se, tugovali kao i mi sada. Vremena se mijenjaju ali čovjek u suštini ostaje isti.
Druga izložba koju možete pogledati u BKC-u isto je zanimljiva. U katalogu o izložbi 18 umjetnika, možete pročitati zašto baš 18, a i jedan lijep pasus koji ću vam ovdje napisati.
«Ova izložba je nešto što ljude spaja, nešto što je univerzalno, a opet jedinstveno na svoj način. Tijelo, sve do svoje smrti je u stalnom mijenjanju, dok duh ostaje uvijek isti. On ne može biti obznanjen ničim drugim do li tijelom u kojem je nastanjen. Takva je i umjetnost, kao naša tijela – u stalnom mijenjanju, dok je poruka uvijek ista.»
Razgovarajući sa starijim ljudima, koji su meni nekako posebno dragi i zanimljivi, zaista se može primjetiti da duh, ona priroda čovjeka, karakter, ostaje isti i kad se lice smežura da se čovjek ne može više prepoznati. Neke životne muke potisnu određene osobine a iste isplivaju u pravim trenutku. Zbog veze sa ljudima za koje bi neki rekli da su stari, dobno i jesu, mada je i to relativno, znam da vole, mrze, osjećaju kao i mladi i kao kad su ono bili mladi. Izgled je nešto što se stvarno mijenja, a duh ostaje i on je taj koji nas drugima privlači ili odbija. Zato se ne treba čuditi kad se nađu srodne duše a tijela se na oko ne slažu, jedno veliko drugo malo, jedno crno drugo bijelo, mlado i staro, i tako dalje, ko može spriječiti ljubav.
Eto, malo sam vam filozofirala, došlo mi, ne zamjerite.
Idemo sada u realnost, kišni dan i ko zna šta nas sve danas čeka.
