TUZLARIJE - OSTALE VIJESTI

*
Eric Cantona: Velike demokratije su, u suštini, diktature

Eric Cantona: Velike demokratije su, u suštini, diktature





Nekadašnji napadač Manchester Uniteda govorio je za The Guardian o „ekonomskom terprizmu“, koferu koji je njegovu porodicu stavio u fokus, te pokušajima da razumije samog sebe.

Za čovjeka koji je u martu 1995. govorio o galebovima nakon što je udario navijača i parafrazirao kralja Leara kada je gotovo 25 godina kasnije dobio nagradu predsjednika UEFA-e, ima nešto u jednostavnosti onoga što sada kaže Eric Cantona. Zamišlja kako stoji s majkom i tetkom, gledajući u djedove oči i prisjeća se trenutka dubokim, sporim glasom. „To je bilo nešto...“ počinje priču, te pravi pauzu kako bi pronašao prave riječi. Naposlijetku se odlučuje za riječ „emotivno“ i onda staje. „To je priča o mojoj porodici, moja“, kaže.

I to kakva priča. 2007. godine u Mexico Cityju je pronađen kofer koji je tu bio skriven skoro 70 godina. Unutra je pronađeno 126 starih filmskih rola sa 4.500 negativa; tu je bio i dio o Cantoni. Većina slika, koje su prokrijumčarene iz Francuske kada cu stigli Nacisti, napravio je novinar fotograf Robert Capa tijekom posljednjeg mjeseca Španskog građanskog rata. Capa je bio i u Argeles-sur-Merau gdje je 100.000 ljudi koji su napustili Španiju bilo smješteno u izbjegličke kampove. Među njima su bili i 28-godišnji Pedro Raurich i njegova 18-godišnja djevojka Paquita Farnos.

Pedro je bio Cantonin djed i kada su pronađene fotografije izložene u New Yorku on je otišao da ga potraži. „To je bila Capina izložba o građanskom ratu, te sam došao i vidio mnogo fotografija“, rekao je naginjući se naprijed, guste brade i dubokog pogleda. Časa crnog vina se nalazi na malom stolu – stigao je noseći je u ruci – a na glavi je imao ravnu kapu. „Tu su bili negativi od kojih su neki bili veći – od dva, tri metra. Neki su bili jako mali, morali ste gledati lupom. I rekao sam mojom supruzi Rachidi: „Pokušat ću i siguran sam da ću uspjeti pronaći fotografije mojih djeda i bake.“

„I vidio sam jednu.“

Na fotografiji je prikazan Cantonin djed kako prelazi Pirineje. „Osjetio sam..“, počeo je. „Djed i baka nisu puno pričali o ovome, nisu željeli pa ni mi nismo postavljali pitanja. Kada sam vidio fotografiju pomislio sam na svoju majku, pa sam joj i donio knjigu sa izložbe. Fotografija je u knjizi bila mala. Potom je izložba postavljena u Arlesu (na jugu Francuske) i tu sam odveo majku i njenu sestru. Djed je dio mlad na fotografiji i ja ga nisam takvog poznavao. „Je li to on“? Moja majka nije prije vidjela ovu njegovu fotografiju. Želio sam da njih dvije vide da li je to on i da vide njega. O ovome nije pričao ni mojoj majci. Rekle su: „Da, on je“. I bile su veoma emotivne.

Na stolu je primjerak Orwellovog „Počasta Kataloniji“, koji je Cantona tek dobio. Nije ga još pročitao, niti ga je priča njegovog djeda potaknula da čita knjige o građanskom ratu. Sugeriše da je ovo nešto dublje od toga. Dio njega, ko god i šta god on bio: fudbaler, glumac, umjetnik, filantrop, učesnik kampanje? „Ljudsko biće“, rekao je. Kakvo? „Ah... ne znam, ono sa svim vrstama paradoksa i kontradiktornosti.“

Kaže da se neki od njih mogu i objasniti. Opisuje, za primjer, kako postoji boja koju vidi svaki put kad je bolestan, podsvjesno ga podsjećajući na neku bolest koju je imao kad je bio mlađi. „Nekada je tu energija. Nekada je potrebno objašnjenje, nekada ne.“ Uslijedila je pauza, zatim osmijeh. “Bolje je kad morate objasniti. Pokušavate da razumijete i zbog toga je život jedna velika avantura: čak su i pokušaji da razumijemo sami sebe velika avantura.“


Foto: Tom Jenkins/The Guardian

Iako je to teško objasniti, on vjeruje da je djedovo iskustvo koje je sačuvano na Capinoj fotografiji, sačuvano i u njemu. To je fotografija koju želi kupiti, ponijeti kući. „To je u našoj DNA, mog brata i mene“, kaže. „Jednom sam snimao film gdje sam jahao konja. Pas je napao konja i rekli su mi da su prije 200 godina ti psi napadali konje koji su se koristili za rad na poljima. Ne znaju zašto, niti trebaju znati, sve je to tu. U nama.“

„Moji djed i baka nisu puno pričali ali za dijete je nekada tišina važnija, na dobar ili loš način. Kada ne kažu ništa, vi zamišljate, kreirate vlastitu priču. Uvijek smo osjećali veliku bliskost s njima. Oni su nam porodica sa majčine strane: očevi su sa Sardinije.“ Kada se penzionisao, Cantona je otišao u Barcelonu. „Rođen sam 1966., a njima nije dozvoljen povratak 25 godina. Želio sam otići na njihovo mjesto. Sada imam zemlju na Sardiniji i isti osjećaj.

Osjećamo naše porijeklo, mislim, i što više žele da nas odvoje od njega mi više želimo da mu se vratimo. U Francuskoj ponekad žele da zaboravimo naše korijene i mislim da je to greška. To što si blizak svojim korjenima ili pričaš drugi jezik, ne znači da ne voliš zemlju u kojoj živiš ili da nećes naučiti francuski.“ Cantona pokazuje na svoju supurugu koja sjedi nekoliko metara dalje sa njegovim bratom Jean-Mariem i sinom Raphaelom. „Moja supruga, ona je porijeklom Alžirka, perfektno priča francuski i arapski. I to je dobro. Molim je da našoj djeci priča na arapskom. To je promjena.

Moje bake i djedovi su iz Španije i sa Sardinije. A mi? Mi samo imamo sreće. Ja sam Francuz iz dvije generacije. Ali ne želim da ljudi misle da potiču iz samo jedne zemlje. Ja sam ljudsko biće, poštujem svakoga. Sretni smo što imamo različite kulture, pričamo s ljudima, putujemo, poštujemo tuđe kulture“, kaže Cantona. Boji se da je problem u tome što se od tog razmišljanja prilično odstupilo, a tome su doprinijeli porast nacionalizma i protuimigracijski program.

„Velike demokratije idu tamo gdje postoje stogodišnje tradicije i kulture i žele ih natjerati da žive po njihovim pravilima“, kaže. „Imaju vlastite vizije. Za mene je to jedna vrsta terorizma. Ekonomski terorizam. Velike demokratije su, u suštini, diktature jer žele da nametnu svoje vizije. To je samo moje viđenje, ali mislim da smo sretni što imamo različite kulture, stotine njih.“

„To je ekonomski problem, zar ne?“, kaže. „Čini se da ne koristimo historiju kako bismo bolje razumjeli sadašnjost. 1929. godine je bila kriza kada su Italija i Njemačka željele rat. Čini se da se te stvari ponavljaju.“ Je li te strah da bi moglo doći do novog rata? „Pogledajte šta se dešava u svijetu i koliko je ekstremna desnica porasla. Nadam se da neće, ali u nekim zemljama je već stanje kao da je rat. Priča se ponavlja ali nas nije briga: izgleda kao da nama to treba. Stavite brojač na nulu, krenite ispočetka. Milioni ljudi su ubijeni ali to nikoga ne zanima. Ekonomski ćemo biti na nuli i početi ispočetka.“

Kako to zaustaviti? „Recite nešto, pokrenite se.“ Cantona misli da tu i fudbal može pomoći. „Ali“, zastaje, „imate igrače koji podržavaju ekstremnu desnicu u Brazilu. Sve više i više imate navijače koji fudbal koriste kako bi širili rasizam. I mi to dopuštamo.“


Foto: Pedro Gomes/Getty Images/The Guardian

Kada pokušava definisati samog sebe Cantona kaže: „Dobro sam odgojen: poštujem sebe, poštujem ljude, čak i one koji mi se ne sviđaju. Pokušavam biti slobodan. Ali ne potpuno. Kad bih govorio sve što mislim...“, nasmijao se i nastavio: „Ali mislim da sam dovoljno slobodan.“ Ipak, stvorio je imidž muškarca koji uvijek kaže ono što misli, čak i ako to ponekad treba „dešifrirati“. Sama zamisao da on nešto prešuti je čudna. „Nekada kažem ono što mislim“, govori sa osmijehom. „Mislim da kažem mnogo više nego većina ljudi.“


Foto: Valerio Pennicino/Uefa via Getty Images

Posebno fudbaleri. „Ne znam zašto. Od njih tražimo da dobro igraju ali je važno i da, iako ne pričaju, prate ono što se dešava u društvu oko njih. Fudbal je naša strast od malih nogu, naš san, nekima možda i jedini. Ali mnogi fudbaleri nisu znatiželjni. Ne mislim da je to manjak inteligencije. Ko smo mi da kažemo da smo inteligentniji od drugih? Šta je uopšte inteligencija? Da biste igrali na najvišem nivou morate imati tu vrstu inteligencije koja se ne razlikuje od inteligencije filozofa.

„Više ljudi bi trebalo koristiti fudbal za zajedničke ciljeve“, nastavlja Cantona. Postao je mentor za pokret i za nekoliko minuta izaći će na pozornicu u Lisabonu pred 10.000 ljudi. Tamo će ispričati priču kroz koju prolazi sada. „Bio sam u Kartageni u Kolumbiji i obišao sam jako, jako siromašna područja iz kojih su ljudi raseljeni zbog pobunjeničkih grupa. 50.000 ljudi“, kaže. „Tamo nema kuća ali su napravili fudbalski teren jer vole fudbal. Da bi igrali moraju ići u školu i raditi. Možda niko od njih neće postati profesionalac ali će imati diplomu – i to će im pomoći u ostatku života.

Svi vole fudbal i upravo zbog toga možete napraviti razne stvari. Više sadašnjih i bivših fudbalera bi trebali iskoristiti svoj položaj. Bitno je ohrabriti ih da pogledaju malo oko sebe. Ako ne žele da pričaju, ako žele da se koncentrišu na igru, nije problem. Ali barem budi svjestan šta se dešava. I naposlijetku, možda nešto i napravimo jer smo svjesni. Ali vlada potpuna nezainteresovanost i to je sramota jer fudbaleri dolaze iz ovakvih područja, ali mnogi od njih to zaborave. Moramo ih natjerati da razumiju. Ali, opet, ko smo mi da kažemo da smo mi u pravu,a oni nisu? Ja mislim da sam u pravu, ali... ne znam.“

(1 + 1)





 



OBNOVI SADRŽAJ

FTV











OSTALE VIJESTI
VIDEO: Nakon zatvaranja Vučjaka: Što će biti s ljudima koji žele nastaviti put ka Uniji?

VIDEO: Egzodus stanovnika Broda: Posavinu je proteklih pet godina napustilo skoro 60.000 mladih

Komšić pojašnjava, SDP mu zamjera Dodika: Vikend u znaku potvrda dogovora o koaliciji i oštrih reakcija

Hoće li građanima šteta biti isplaćena i ko će im pomoći?: Komisija za procjenu izašla je na teren nakon potresa u Mostaru

VIDEO: Aličehić, Lavić i Bašić na Krugu 99: Etnonacionalizam protiv demokratske nacionalne države BiH

\'Petarde nisu igračke\': Da se praznici obilježe na miran i dostojanstven način

VIDEO: UN-ova konferencija o klimi: Razgovori završeni bez dogovora o tržištu ugljika

Stradala kada se na nju srušio zid: U potresu na Filipinima poginula jedna djevojčica

Desetine povrijeđenih u libanskoj prijestonici: Sukob policije i demonstranata u Bejrutu

SAD i Kina postigli važan sporazum, pregovarali su dvije i pol godine
UN-ov klimatski skup u Madridu završio razočaranjem i svađom
Greta na slici sjedi na podu vlaka, njemačke željeznice: "Bila je u 1. razredu"
Johnson do kraja sljedeće godine želi novi trgovinski sporazum s EU-om
Škole u Teheranu zatvorene zbog rekordnog onečišćenja zraka
Strani lovci u Bocvani ubili zaštićenog slona, ukinute im dozvole za lov
Raste broj žrtava potresa na Filipinima, zasad ih je četiri
Greta Thunberg objavila da joj treba odmor: "Ne možete ovo stalno raditi"
Poznata prva žrtva jakog potresa na Filipinima, imala je 6 godina
UN-ova konferencija o klimi se nastavlja, države se ne mogu dogovoriti
Broj žrtava vulkana na Novom Zelandu porastao na 16
Prosvjedi u Libanonu, policija koristila suzavac i gumene metke
VIDEO Panika u shopping centru u Atlanti, netko je pucao
Identificirana prva žrtva vulkana na Novom Zelandu. Ima 21 godinu
Ruski nuklearni ledolomac završio dvodnevnu pokusnu plovidbu
Što velika pobjeda Borisa Johnsona znači za Brexit?
Bivši predsjednik Sudana osuđen za korupciju, kaznu će služiti u popravnom domu
Malezijski premijer ima 94 godine, pokušat će ostati na vlasti i nakon 2020.
Nema dogovora na konferenciji UN-a o klimi, produžili je za još jedan dan
Trumpov stožer fotomontirao njegovu glavu na Gretino tijelo na naslovnici Timea








SVAŠTARIJE

SAD i Kina postigli važan sporazum, pregovarali su dvije i pol godine

UN-ov klimatski skup u Madridu završio razočaranjem i svađom

Uletjela vozilom u kafić, muškarac poginuo, četvoro povrijeđeno

Poznata prva žrtva jakog potresa na Filipinima, imala je 6 godina

Požar u stambenoj zgradi u Tetovu, 13 lica povrijeđeno

Autobus u Nepalu sletio s puta, 14 mrtvih

Izdato 17 naloga za hapšenje zbog pogibija u zemljotresu u Albaniji

Na današnji dan potpisan je Dejtonski mirovni sporazum

Potpisan sporazum o izgradnji auto-puta Beograd-Sarajevo

Vojska izvukla tijela šest žrtava na Novom Zelandu