Ratne 1994. godine nije baš bilo nekih javnih nastupa u Tuzli. Jedan koncert rock muzike je iskočio iz šablona i opasnosti čestih granatiranja grada. Održan je koncert 27.12.1994, na kojem su svirali mladi, ali zreli rock muzičari u grupama Dugi Put i tek osnovani Neon Knights.
Nastupila je i plesna grupa Kopakabana kojoj je to bio prvi, a vjerovatno i poslednji nastup pred tuzlanskom publikom. Koncert je održan u večernjim satima u Domu boraca u punoj velikoj sali.
Organizator koncerta je bila humanitarna organizacija Handicap international, sa ciljem pomoći amputircima stradalim u ratnim akcijama u i oko Tuzle. Prijedlog podrške amputircima i održavanje koncerta dala je Snježana Snježa Kulić koja je u to vrijeme radila u međunarodnoj organizaciji Handicap international.
Dogovor je postignut sa tuzlanskim rock muzičarima koji su bili dovoljno hrabri da se upuste u održavanje koncerta "u po rata". Probe bendova su bile u jednoj od prostorija u prizemlju na Rudarskom fakultetu Tuzla koju je Handicap international koristio za rad sa djecom.
Probe su bile razlog okupljanja muzičara i njihovih prijatelja, al´ se i sviralo. Tadašnji entuzijasti i zaljubljenici duge kose izrastali su u vrhunske muzičare koji su imali nebrojeno koncerata, izdatih CDova i mnoštvo napisanih kompozicija.
Te decembarske večeri 1994. svirali su i pjevali Neon Knights - Emir Hot gitara, Mario Vilušić Bjelan bass, bubnjar Nenad Kerošević Šlaga, Edvard Bišof vokal, Elvedin Begović gitara i Tarik Imamović - klavijature. U Dugom putu svirali su Danijel Slavuljica Čelo gitara, Elvis Garagić pjevač, Jasmin Hafizović Hafa i drugi. Strah od nestanka struje nije bio opravdan, a svaki bend je imao šta da pokaže. Svirali se rock standardi i nove kompozicije Dugog puta.
Sala Doma boraca je tog 27. decembra bila puna naroda, onih koji su se zaželjeli rock´n´rolla i onih koji su došli da vide "šta se to tamo dijeli". Oni koji su došli zbog rock´n´rolla otišli su zadovoljni, a oni drugi se čudili i kad se sve završilo. Izuzetno raskošan plakat za koncert radio je Dejan Dejo Slavuljica, danas nastavnik na Akademiji Likovnih umjetnosti Sarajevo, koji jučer primijeti "Ima datum a nema godine na plakati".
Koncert je ujedno bila i prilika za podjelu prikupljene pomoći za amputirce. Jedan dio pomoći obezbjeđen je paketima hrane i higijenskih potrepština što je obezbijedila Snježa Kulić putem Handicapa, a jedan dio pomoći je prikupljen od pojedinaca, vjerskih institucija i humanitarnih organizacija. Vjekoslav Tunjić Brada je bio glavni (i jedini) vozač Fiata 127 kojim je sam, ili sa Snježom, obilazio instutitucije od vrata do vrata i tražio pomoć za amputirce. Ta 1994. je bila ratna godina kad ničeg nije bilo dovoljno, i malo ko je imao viška. Ko zna koliko će rat trajat - čuvaj šta imaš.
Kad je Brada na jednom od pripremnih sastanaka na Rudarskom fakultetu predložio da se pomoć traži od crkve, Merhameta, trgovina, pekara, ja sam pomislio "Šta mu je! Ko će dati bilo šta kad se zna da skoro niko nema ništa!" A kad sam ga pitao "Što ti misliš ko će tebi dati neku pomoć, i odakle ti hrabrost da tražiš od onih koji nemaju ništa viška?" Brada okrenu glavu prema meni i reče: "Ne tražim sebi".
Ta prosta rečenica je bila jedna životna lekcija. U toj volonterski realizovanoj akciji prikupljeno je dovoljno, koliko je moglo, i humanitarne pomoći i novčanih sredstava. Prijepodne, na dan koncerta, zvanično je putem organizacije Handicap international, amputircima podijeljena sva prikupljena pomoć. Isti dan Handicap je organizovao ručak za amputirce u Kristalnoj sali Hotela Tuzla. To je bio neočekivan gest, ali pravovremen - dolazak Nove godine, i istinski human.
A sve napisano je iskočilo kao sjećanje kad mi je prije nepar dana u ruke došao onaj raskošan plakat crtan rukom i pisan rukom kojim se narod obavještava da će 27.12.1994. održati rock koncert na kome će nastupati Dugi Put, Neon Knights i plesna grupa Kopakabana.
Tihomir Knežiček
