So daje i uzima – tragedija na današnji dan 1979.

Više decenijska eksploatacija slanice iz slanih bunara na padinama Tuzle uzrokovala je promjenu urbane sredine gradskog jezgra Tuzle. Ispucalost građevinskih objekata u zoni slijeganja terena uslovila je rušenje objekata i nestanak pojedinih dijelova grada.

Prema Kicelju

U današnjem vremenu ponegdje su vidljivi tragovi te nekadašnje infrastrukture, a tamo gdje objekata nema – tu su parkovi, mostovi, slana jezera i novi objekti različitih namjena.

U razmišljanjima o posljedicama eksploatacije soli obično govorimo i podsjećamo se kako je nekad u Tuzli bila Velika gimnazija, pošta, hotel Bristol, kameni sud i drugi objekti kojih više nema, osim na razglednicama i knjigama. I nestanak tih objekata uvijek posmatramo kao cijenu koju uzima so. So daje, ali so i uzima. A upravo na današnji dan 1979. godine so je uzela živote dvoje Tuzlaka.

Ovim zapisom podsjećamo se na događaj i osobe kojima je so zauvijek promijenila tok života.

Tokom redovnog čišćenja sonovoda u Tuzli 1. oktobra 1979. godine došlo je do nesreće u kojoj su u Tuzli život izgubile dvije osobe, a tri su doživjele trovanje gasom vodonik sulfid. Čišćenje je započeto usipanjem sone kiseline u sonovod koji je imao trasu od rezervoara Hukalo, preko ulice 2. krajiške brigade (ulica od Skvera prema Tušnju), do Solane Tuzla. Čišćenjem sonovoda rukovodio je tadašnji radnik Instituta za zaštitu u Tuzli Boško Đuranović.

Usljed lošeg stanja sonovoda koji je bio u velikom stepenu inkrustacije (sloj nataložene soli na stjenkama sonovoda) i u znatnoj mjeri zahvaćen hrđom, hemijska reakcija je dovela do povećanja pritiska gasa u sonovodu i isticanja gasa. Prateća pojava je šištanje koje se pojavilo na mjestu gdje je sonovod bio izvan zemlje, tj. u kontrolnom šahtu koji je prekriven sa dvije betonske ploče. Šaht se i danas nalazi na desnoj strani puta prema Kicelju, u neposrednoj blizini kuća gdje su živjeli stradali od trovanja gasom.

Visoka koncentracija vodonik sulfida, koji je isticao iz sonovoda, uzrokovala je smrt dvije osobe i trovanje još tri osobe - stanovnika koji žive u blizini kontrolnog šahta.

Isticanje i pojava otrovnog gasa nastali su 1. oktobra 1979. godine u 22 sata. Ibrahim Bajranović, rođen 13.11.1945. godine u Tuzli, radio je u Trans-servisu kao kondukter i vraćao se kući s posla. Izašao je iz autobusa na Skveru i pješice krenuo kući. Na putu prema kući prolazio je pored mjesta isticanja gasa i nije mogao izbjeći trovanje gasom sa smrtnim posljedicama. Jednostavno se srušio pored betonskog poklopca. U isto vrijeme, privučen zvukom šištanja na mjestu isticanja gasa i tijelom na zemlji, šahtu je prišao i Fahrudin Pirić.

Pirić, otrovan gasom, prebačen je u bolnicu, ali nije preživio trovanje. Istu večer, pokušavajući da pomognu stradalima, trovanje su doživjeli Šerifa i njen sin Ekrem Zaimović, kao i Fahrudinov brat Ado.

U prisjećanju na događaj, Šefika je opisala kako je pošla iz kuće da vidi šta se dešava, a da je neko s prozora obližnje kuće galamio da ne prilazi mjestu gdje leže Ibrahim i Fahrudin. Kaže da se nije puno osvrtala na upozorenje. Nakon par koraka više se ničeg nije sjećala. Probudila se u bolnici. Svi otrovani su u bolnici ostali pet dana i sa određenim posljedicama pušteni kući.

Tako je so uzela živote Ibrahima i Fahrudina, uzela zdravlje Šefike, Ekrema i Ade, i kao uz put odnijela dio grada.

Tihomir Knežiček

TUZLARIJE - VIJESTI

OSTALE VIJESTI