Kontempliram kroz višemjesečnu sadašnjost,
tobože izuzet od posljedica kolapsa suštine.
Nalazim da maske,
naporedo sa emaniranim čojstvom i junaštvom,
nepobitno uspijevaju biti dualne: i kriptogram i otkrivajući faktor.
Prepokrivajući dijelove lica,
usprkos zaklanjanju bitnoga,
neprestano pružaju poetsku mogućnost za razaznavanje.
Ljude što ih prepoznajem gledajući im samo u zjene,
postavljam u grupu čije srce čitam u očima.
A one što im ne uspijevam otkriti identitet,
ugrađujem u grupu čija dušu otkrivam na usnama.
Naposlijetku, ima i onih što maske ne koriste.
Njih brojim, ali ih uglavnom ne ubrajam u ove skupine,
premda elementarna pristojnost nalaže da ih se primjeti.
Ovlaš ih pogledam, otkrivene, bezbrižne i (ne)skriveno sebične:
fatalističke za sebe i nerijetko fatalne za druge sličnike.
Na opštu nevolju, brojni su spram šačice onih prekobrojnih, a maskiranih.
Ta mi strašna statistika zalijepi vruć šamar, zasnovan na procentima što zaleđuju razum.
Još jednom potcrtam koliko je otužna prosječnost „u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu“ *.
I da postati maskiran ne znači samo biti razbojnik već i pažljivi čuvar drugih.
Kao i da gotovo hlebinska naivnost otkrivenosti nužno ne implicira nevinost,
već ponižavajuće odsustvo prosvijećenosti što je donosi i isporučuje civilizacija.
* Dio strofe je preuzet iz pjesme Desanke Maksimović „Krvava bajka“
P.S. Dok uzaludno sanjam rješenje balkanskog rebusa složenog od strane domaćih „snaga“ i „zabrinute“ međunarodne zajednice (trebajuće da sačuva nas same od nas samih), budim se u strahu od ekstenzije jave čak i u snoviđenje. Tamo, njihove bijele rukavice izgledaju nekako izanđale, sa previše nijansi sive. A brendirane maske, pravilno postavljene na otromboljenim obrazima birokrata, isijavaju prljavštinu „čistoće“ čiji privid čuvaju kojekakvim deklaracijama. Pred samo buđenje, krinke padaju kao kule od karata, ogoljavajući sva lica bez ikakvih crta, bez ikakvoga oblika. Usud je to ovoga nesretnog tla na kome maske raznih namjena uspijevaju sakriti sve osim čovjeka.