Preminula profesorica Vojislava Vasiljević

U Tuzli je, u devedeset prvoj godini, preminula profesorica Vojislava Vasiljević. Rođena je u Beogradu 1931. godine. Od gimnazijske profesorice u Jajcu, do magistrice književnosti na Filozofskom fakultetu u Tuzli, godinama je oduševljavala studente znanjem, posvećenošću, mudrošću i ljubavlju.

Tuzlarije

Bila je svjetionik i inspiracija mnogobrojnim prosvjetnim radnicima, književnicima, umjetnicima. Profesorica Vojka je bila jedna od prvih magistara književnosti u Bosni i Hercegovini i jedna od prvih žena dobitnica Fulbright stipendije, jedne od najpriznatijih i najprestižnijih stipendija na svijetu.

Objavila je zbirku eseja pod nazivom Buđenje s izmenjenim licem. Cijelog svog života ohrabrivala je studente u njihovom akademskom usavršavanju, radovala se njihovim uspjesima i pomagala im u traganju za znanjem. Bila je više od profesora svima koji su imali sreću slušati njezina predavanja. Plijenila je osebujnošću duha i nepresušnom energijom koja nije posustajala ni u poznim godinama.

Ispraćaj drage profesorice Vojislave Vasiljević je u srijedu, 24.11.2021. godine u 13:00 sati na pravoslavnom groblju Trnovac.

U nastavku objavljujemo tekst koji je Jagoda Iličić napisala 2017. godine

Sretan rođendan!

Danas je rođendan najdražoj profesorici na svijetu. Fb kaže osamdeset šesti ali ja nikako u to povjerovati ne mogu. Nikad ona nama neće ostariti baš kao što nikada neće ostariti uspomene koje dijelimo.

Meni je bila svjetionik. U svakom smislu. Kad je čovjek mlad ne izlazi lako na kraj s demonima odrastanja. Ako slijediš neki neuobičajeni put, onda su ti putokazi neophodni a njezina je riječ uvijek pomagala, tješila, vodila...

Moja prva godina studija prolazila je uz zvuk granata, u strahu, neizvjesnosti...Dolazili smo u učionicu željni utjehe, željni života kakav smo s pravom u tim godinama očekivali. Naša je mladost streljana svakodnevno. Ubijani smo smrću dragih osoba, izolacijom, mrakom...

Vojkica nas je vodila kroz priče vilinskim koracima. Zaboravljali smo na mrak i birali svjetlost, birali izvjesnost da će sve to jednom proći. Ona je preživjela i onaj drugi svjetski rat, opsadu Beograda, glad i prste uništene obnovom porušenih kuća, prste koji su prije toga razmjenjivali dodire s violinom.

Preživjela je i samoću, mladost, ljubavi, ratove...govorila nam je o tome.

Dolazila sam na njezina predavanja ponekad pješice, ponekad okačena na vagon koji je vukla parna lokomotiva. U ratu nema autobusa, automobila... Ona mi je otvarala vrata svog malog kabineta zatrpanog knjigama i kuhala mi neobične čajeve. Imala je predratnu zalihu engleskih, indijskih, cvjetnih...Nikad nisam pila takve čajeve. Ni prije ni poslije.

Predavanja dječje književnosti tada su bila jedino mjesto na kome sam se osjećala živom.
U ratu se cijeli vaš život svede na instinkte, preživljavanje...Pišem o sebi iz tih dana a kao da govorim i nekom drugom. Mislim da se tako osjeća cijela moja generacija.

Kad god čitam djeci Šarlotinu mrežu pričam im o mojoj profesorici, o tome kako je ona prevela tu knjigu, o svemu što jedan dobar učitelj može pokazati svom učeniku.

Nadam se da ću barem mrvicu biti slična njoj.

Svi mi koji smo jednom bili njezini studenti ostali smo to zauvijek tamo gdje se najviše broji, u srcu!

Sretan rođendan, draga moja profesorice!

TUZLARIJE - VIJESTI