17.04.2022. u 09:30 Broj citanja: 7852 Smajo Mandžić: Nismo trebali ukinuti vojsku, gore je nego devedesetih Bosnu je branila sirotinja
Smajo Mandžić, jedini živi nosilac Zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem, prijatan je čovjek, otvoren za razgovor ali o sebi i ratu ne govori često. Za koji dan puni 55 godina, a nagledao se svega, preživio tragedija i strahota za tri života. U ratu je izgubio oca i tri brata, ranjavan je šest puta, nema dana da ne misli o ratnom vremenu. Slušajući kako govori, o svemu što je proživljavao, jasno je da je posebne psihičke snage. I dan danas preispituje svoje odluke i postupke, nije počinio ni jednu grešku, zato je i dobio orden "Zlatni ljiljan sa zlatnim vijencem" ali kaže da se sjeti i ubijenih neprijateljskih vojnika i zna da on nije ubio njih, oni bi njega.
Početak rata dočekao ga je u rodnim Potočarima. Otac, braća i on su bili lovci, s tim puškama se i krenulo u odbranu. Krenulo se stihijski, da se brane goli životi. Ne sviđa mu se kako se sad sve predstavlja, iskrivljuje se slika nekad i na našu štetu, a Smajo Mandžić kaže da je u Podrinju Bosnu branila sirotinja.
Rat ga je zatekao u rodnim Potočarima
Znate kako je krenula agresija, prvo Prijedor, Podrinje, Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Srebrenica. Mene je rat zatekao u Potočarima, gdje sam i rođen. Otac i mati su imali devetero djece, šest sinova i tri kćerke. Kao što sam maloprije rekao, otpor, prvo suprotstavljanje Arkanovcima, uradio je običan narod. Grupica ljudi, nas dvadesetak na čelu jedne grupe bio je Naser Orić, već 20. aprila smo uradili prvu zasjedu, suprotstavili smo se. Kasnije su se formirale manje i veće jedinice. Prvo sam bio komandant bataljona "Pale", a potom komandant 280. brigade i 283. manevarske brigade u kojoj su bili najmlađi borci iz operativne zone Srebrenica. Izvučeni su najbolji ljudi i formirana je Manevarska jedinica. Ni jedan moj vojnik nije imao više od 25 godina.
Šest puta je ranjavan, svaki put se oporavio i ponovo vraćao. Prvi put je ranjen u junu 1992. godine, pogodio ga je tenk, ranjen je i u toku avionskog bombardovanja
Ranjavan sam šest puta, prvi put 1992. godine na koti Jezero. Oporavim se pa se vratim. Jedno od najtežih ranjavanja je bilo kad me pogodio tenk T- 84, pogodio sam tenk a on istovremeno mene. To je bilo 14. januara 1993. godine. Bili su me otpisali. Dobio sam sepsu. Nismo imali lijekove. Dr. Fatima Klempić me je "šila nasuho", rekla je "de molim te zaplači". A pored mene je ležao mrtav moj najbolji drug Nurija Nurijica Memišević, koji je poginuo sat prije mog ranjavanja.
Sva braća su bila u Armiji BiH, trojica ubijena, otac je poginuo u proboju iz Srebrenice
Brat Juso poginuo je početkom rata kao komandir izviđačko-diverzantske čete, brat Salan je novembru 1992. godine s jedinicom došao u Tuzlu po lijekove, a nestao je na lokalitetu Ružinih voda prilikom povratka u Srebrenicu, još nije pronađen. Brat Kiram, također je poginuo kao pripadnik Armije RBiH, a otac Idriz ubijen prilikom proboja iz Srebrenice u julu 1995. godine.
Za zasluge i čovječno postupanje dobio je najviše ratno priznanje "Zlatni ljiljan" i orden "Zlatni ljiljan sa zlatnim vijencem"
Ljiljana sam dobio za uništavanje pet oklopnih vozila 1992. godine, a orden "Zlatni ljiljan sa zlatnim vijencem" 1997. godine. Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović tražio je osobu bez mrlje u toku vojničke karijere, da nije pogriješio ni prema ranjenicima ni zarobljenicima, i tako sam dobio, priča Mandžić, a u Srebrenicu više nije išao niti ima namjeru.
Nakon pada Srebrenice Smajo odlazi da brani Sanski Most. Tu ga je zatekao kraj rata. Sjeća se kako je svoje vojnike postrojio, i pokušao uplašiti, rekao je da će se neki vratiti na tabutu, ali niko nije odustao.
Razočaran je mnogim stvarima, smatra da se nije trebala ukinuti vojska, nakon 30 godina nalazimo se u goroj situaciji nego onda.
Smajo Mandžić je u Armiji RBiH imao je čin majora, penzionisan je 2004. godine, kao komandant brigade dobio je čin pukovnika, uspješan je poslovni čovjek, poslanik u Skupštini Tuzlanskog kantona.
