|
|
TUZLARIJE - VIJESTI 18.04.2022. u 14:15 Broj citanja: 442
Preporuka za čitanje:
Monika Maron ˝Animal triste˝
Često se velike, prve ljubavi, vežu za mladost. U romanu "Animal triste", opisana je ljubav starije žene. Intelektualka, razvedena, majka jedne kćerke, sasvim slučajno u muzeju, ispod kostura brahiosaura, upoznaće muškarca iz Ulma.
Sve se dešava u vrijeme pada Berlinskog zida, Monika Maron piše o ujedinjenu nacije, smislu i besmislu svega ali najviše o ljubavi jedne žene prema muškarcu. Junakinja romana u zrelim godinama doživljava ljubav, koja je po intenzitetu, nešto novo, koja je sve ostale pobrisala. "Animal triste" je priča o slomljenom srcu. Opisana su sjećanja, fragmenti jednog života u kojem se sve mjeri, počinje i završava prema voljenom Francu.
Da li se za ljubav treba boriti po svaki cijenu, da li treba zaboraviti na sve društvene norme, ponos, mišljenje drugih, da li je ljubav jedne osobe dovoljna za dvoje, može li ljubav jedne potaknuti ljubav druge ili se voli ili ne voli bez obzira na sve, pitanja su koja se provlače kroz roman.
Dijelovi iz romana:
(…) Svejedno je imam li sto ili osamdeset godina, razmišlam li unatrag četrdeset, trideset ili šezdeset godina o tome šta se zapravo događa kada dospijemo u to stanje za koje kažemo: Volim. Kada bih i razbijala glavu time daljih pedeset godina, ne bih to otkrila. (…)
(…) Vjerujem da je moja ljubav pripremala svoje oslobođenje još dugo prije no što sam upoznala Franca. Otkako sam si postavila ono jedno pitanje i na njega dala odgovor, otkako sam znala da se u životu ne može propustiti ništa osim ljubavi, zacijelo je radila na svom bijegu. Kad sam prvi put vidjela Franca, bila je slobodna. (…)
(…) Svaki od mojih rijetkih pokušaja da joj postavim granice, završio bi njezinom pobjedom i novim, većim poniženjem za mene tako što bi svaki put poučila kako se imam podrediti njenom planu, ništa drugo. Tek otkako me Franc napustio, a ja ga čekam bez nade da će se vratiti, živim s njom u slozi. Više ne pravim razliku između nje i sebe i sve što mi se otada događa, tako sam htjela. (…)
(…) Iako mi je tupa tuga paralizirala osjetila poput nelegalnog sredstva za spavanje, dobro sam se osjećala. Nije bilo ništa pogrešno u tome kako sam sjedila pored Ate, poslušno predana boli koja je u potpunosti meni pripadala, koja je bila meni namijenjena ili ja njoj. Zamišljala sam ime Franc pred sobom kao drugi ime Božje, za sreću, za nesreću, spas, imala sam još samo jednu riječ: Franc. Tako je ostalo sve do danas.
Monika Marion rođena je 1941. godine u Berlinu. Odrasla je u istočnoj Njemačkoj, studirala je teatrologiju i povijest umjetnosti, radila za pozorište, televiziju, kao novinarka u istočnom Berlinu. Svoja djela nije mogla objaviti u Istočnoj Njemačkoj, dok je na Zapadu odmah nakon objavljivanja postigla veliki uspjeh. Dobitnica je brojnih nagrada, a knjige su joj prevedene na brojne jezike.
Sabina Mešić (tuzlarije.net)
OSTALE VIJESTI
|
|
|
