Majci i Ocu
Lokum do usta prinosila,
kus slasne hurmašice,
srk kocke iz šećernice.
I tada se crnila – bezbeli.
I tada se uzmirisala – lezetli.
Samo jedan insan il´ gomila,
pred svakog se znala postaviti.
Garavuša ašikovala,
mi se hametice zaljubljivali.
Male ibrike znojila – iz velikih kipila i bježala.
Malim ljudima golema bila – velike im sevape činila.
Učila nas šta je istilah.
Ali uzaman: već smo svikli ne (u)pamtiti.
Počupali se iz vlastitih praslika: nismo se, siroti, plaho krzmali.
Zaboravismo na postulate nasljeđivanja Gregora Mendela,
k´o da ne potičemo sa istog dunjaluka.
A istina smetaće i bosti.
Djeda i nenu je učila na šiltetu – vješto, bez srkleta,
uz grotlo sjajnog fildžana i mangale žar.
A unuka će, nevještog – 3 u 1, snogu i na brzaka,
iz ugibajuće čaše od recikliranog papira.
