Nije baš jednostavno pisati o glavnom motoru u mašini čudesa, o znamenitom kvartetu zlatne generacije fudbalskog kluba Sloboda. To je Ekipa što je pred početak vrelog ljeta 1977. godine osvojila mogućnost takmičenja u prestižnom evropskom kupu. U to, već davno prošlo vrijeme (koje čak nije ni aorist), bio sam dječak pa je sjećanje ponekada maglovito i ne sasvim sigurno. No, nemam riješenost da budem apsolutno tačan jer ne ispisujem hroniku nego sentiment. Moj rahmetli otac Ćazim je bio jedan od bitnih ljudi što su početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka prošlog milenija dali značajan dio sebe za opšte/opće dobro (bez „đe sam tu ja“, „ima li tu mene“ i „kol´ko je moje“) kako bi radničko sportsko društvo Sloboda postalo bolje i snažnije. I naravno, nije bio jedini već samo jedan značajan kotač u stroju koji funkcioniše. To je u onom vaktu bilo posve normalno i svakodnevno, bez šarade, pompe i stvaranja lažnih veličina. Stoga, imam nakanu, ma i dužnost da ostavim zapis zbog korijena iz kojih potičem.
Još prije nego što ću postaviti prvo slovo o četvorici musketira ili pokeru asova, kako im tepaju čak i u knjigama (hvala inspiratoru Seadu Tinjiću i, naravno, čestitanje tuzlanskim bardovima pisanog novinarstva Vehidu Jahiću, Mirzi Mukiću, Miroslavu Petroviću i Nedimu Hrustanbegoviću koji su se prihvatili pera i ispisali pojedinačne storije), sebi sam obećao: «Neću listati stare novine i knjige, niti ću posjećivati internet-stranice da bih bio vjerodostojniji!» Želio sam vjerovati da će tako složen zapis biti upravo sukus onoga kako ih i dan-danas pamtim.
Mustafa Hukić-Huka je jedini iz kvarteta koji nije među nama živima, na ovom sadašnjem dunjaluku. U doba kada je stasavao u velikog igrača, Grad je konačno bio u prilici shvatiti da i jedan Tuzlak to može postati. Jer, priznaćete, dugo se nije vjerovalo u sopstvene gradske/građanske vrijednosti, a sada je opet, čini mi se, ponovno takvo vrijeme i klima. Omalen, nabijen nekakvom vanrednom energijom i sa leđima za čistu desetku, razigravač lucidnih proigravanja, bio je enfant terrible kojem se vjerovalo da zna i može. Loknava i duga, kao zift-crna kosa, dres – nekada pušten po šorcu, nekada ne, crveno-crne štucne (što pokrivaju barem pola njegove noge) i kopačke koje sijaju – odslik je mađioničara u mojim zjenama. Našpanovan i spretan, kretao se poput plesača flamenka, zadivljujući zapadnu stranu stadiona (naročito starosjedioce na A-tribini), ali i susjedno stajanje, smješteno odmah uz vijagav tok Tušanjskog potoka. Bez paralizirajućeg respekta prema razvikanim vedetama iz timova tzv. velike četvorke, majstor driblinga i lažnjaka, bio je i ostao vanserijski fudbaler o kojem sa pohvalama zbore oni što poznaju suštinu fudbala, dakako i pasivni posmatrači. Njegova smrt je presjekla, okamenila pa rastužila sve one kojima je Sloboda značila prije svega kao Sloboda, a tek potom kao filozofija života. Nestalo ga je u vremenu kada je mogao još puno dati od sebe, ovaj put poučavajući pionire, kadete, juniore i seniore kako se dobro igra lopte.
Dževada Šećerbegovića-Šećera sam jutros vidio na Slanoj Banji. Bilo mi je drago što je tu, ali mu ničim nisam stavio do znanja da ću već poslijepodne pisati o njemu. Nema sakrive – meni je on najmiliji virtuoz iz pokera asova. Gledajući njegove igre, po prvi put sam poželio da ne budem Šurjak, Musemić, Osim ili Popivoda. Želio sam biti Šećerbegović – jedan kroz jedan. I ne samo ja, nego gotovo svaki dječak iz generacije meni bliskih Šestobosankaša, Slatinaša i Skojevčana. Dragodolašima je Lica bio izbor, Tušnjarima je Meske bio najmiliji, a Mosničanima Huka. Džaba im sve. «Hora, hora, Šećere!» - jasno čujem i sada dok grmi iz hiljade grla. Vidim prekrasni dugi for uz samu aut-liniju igrališta ili čak po njoj; pratim dugokosog vižljastog atletičara u fudbalskom dresu sa brojem 11 koji sa loptom radi šta hoće; šokira me brzina neke ljudske mašine koja je poput spitfajera... I potom dobijam jedan čudan osjećaj da protivnički igrač, obično sa brojem 2 na dresu, nekoliko sekundi jednostavno stoji u mjestu, a tek onda počinje da šlajdra, pa reda-radi bespomoćno potrči dok se moje drago lijevo krilo već uveliko odmara kraj korner-zastavice ili vraća natrag nakon centaršuta tačnog k´o sat. Ipak, ono što redovno povezujem sa njegovim likom i djelom je jedan sasvim drugi prizor. Reprezentativni dres, ovaj put sa brojem 8, nečije dalekometno dodavanje gotovo sa polovine igrališta na drugu stativu, tuzlanski gospodski naklon glavom i gol u finskoj mreži. Zaigrati iz tima poput Slobode za reprezentaciju one države je u ono vrijeme, uistinu, bilo ravno podvigu. I nesvakidašnjem uspjehu u kome je najljepše slatko bilo biti Šećer.
Fuad Mulahasanović-Lica je, dugo sam mislio, nosio slovo B na poleđini dresa. Tek kada sam naučio kako izgledaju brojevi, spoznao sam da je to osmica, a malo kasnije i kako je to pozicija desne polutke u timu. Sin tuzlanskog zlatara je znao na sebi svojstven način pozlatiti igru oko lopte i loptu oko koje se igralo. Znao je, kako bi tada govorili stariji momci, protivničkog halfa «okrenuti u petobanki». Čini mi se da sam od njih još čuo kako «Liletovi pasovi imaju oči» pa sam dugo razmišljao šta u biti trebaju značiti ove izjave. A onda sam i ja vidio kako vispreno rola, i loptu i one druge očajnike oko lopte. I shvatio o čemu se radi. Većina slobodnih udaraca se do tada izvodila prilično jednostavno. Udarcem pored živog zida u dio gola oku vidljiv, obično tamo gdje je postavljen golman. Po mogućnosti, jako i špicem. Lica je među prvima (sa glasovitim Mesudom Nalićem-Tetkom) počeo prebacivati živi zid ili šutirati uz tzv. efe tik pored živog zida i gađati nebranjeni ugao gola. Taj tzv. suhi list se u našim krajevima uz njih dvojicu polako i odomaćio. Iz današnjeg rakursa, Fuad Mulahasanović je bio i raritet i avangarda. Prije nekog vremena sam razgovarao sa slobodašem «s dna kace» i gradskom rajom Ademom Iljazovićem. Potvrdio mi je kako za Licom i Slobodom jedino nije otišao na stadione u Rijeku i Skoplje.
Mersed Kovačević-Meske je i bukvalno bio dijete Tušnja jer mu je rodna kuća bila na oko 30 metara od visokih ograda stadiona (odmah uz OŠ imena Jusufa Jakubovića). Napadač već samim rođenjem, savršeno dobro se razumio sa vidovnjakom Šećerbegovićem, uredno pospremajući njegove minuciozno nabačene lopte među herlave stative i mrežu potkajlanu željeznim šipkama. Do u tančine izrađenog udarca čelom (ili frizurom) i nije trebao biti neki poseban dribler. Inteligentan, igrao je glavom na dva načina: misleći i nemilosrdno zakucavajući loptu iza crte protivničkog gola. Vižljast, respektabilne skočnosti i jedne osobine koju je posebno cijenio moj rahmetli otac. Energičan trzaj od ramena naviše nakon koga bi lopta, kao nogom ispaljena, uz odbijanje od zemlje gotovo redovno završavala u mreži. Publika je voljela golove pod prečku, ali je Mesketov način bio daleko učinkovitiji, mada manji praznik za oči. Kada je počeo davati golove i nogama, centarfor je bio potpuno potvrđen. Nažalost, još uvijek daleko od glavnih gradova republika i pokrajina. Na pečalbi u Turskoj je igrao tako dobro da je ponio nadimak Sunce. Zasluženo, jer je sa Šećerom u tandemu nebrojeno puta znao donijeti radost nad bosforske stadione. Tamo, na sreću, nije bilo bitno da li neko dolazi iz Skoplja, Zagreba, Sarajeva, Titograda, Beograda ili Ljubljane... Na sreću, nama je bilo važno da stiže iz Tuzle.
Godine su prošle, a osmicu, devetku, desetku i jedanaes´ku nose neki drugi momci koji se ne uspijevaju primaknuti fantazmagoriji koju je isijavala ova moćna četvorka. Boje kluba i grb su i dalje prelijepi (iako vizuelno anahroni spram vremena divljačkog kapitalizma), tribine su na svom mjestu, a terena za djecu sve manje. Eno, čak je i naše čuveno igralište na Slatini pod Jabukovcem, postalo mjesto za unosne građevinske podvige. Usprkos opravdanom protivljenju Belog i ekipe iz kvarta, nova zgrada će, prije ili kasnije, prepokriti travnjak po kome su svoje otiske ostavljali budući rasni fudbaleri, odlični igrači malog fudbala, lokalni zafrkanti i kabadahije, nemali broj onih što su imali dvije lijeve noge, ali i druga, obična raja, sretna kada ispimpla do 10! Navijači Fukare bilježe 35 godina postojanja, a mladići što su ih osnivali već su pred zasluženom penzijom. Istovremeno, nova i nova rukovodstva fudbalskog kluba iznova prognoziraju, urbi et orbi, kako će Sloboda naredne godine vjerovatno biti jedan od glavnih kandidata za šampionsku titulu. Stasavaju novi hak(l)eri koji, već nakon nekoliko golova, startova, vazdušnih dvoboja, dodavanja petom, uspješnih odbrana i parada na prijateljskim utakmicama počinju da sanjaju nerealne snove kakvi se obično sanjaju u nevelikim gradovima. Pokušavaju ih pretočiti u javu, pa ubrzo odlaze, mijenjajući boje dresova, nelojalno i često, poput četkica za zube.
Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ |
Slobodi je opet «gorilo pod nogama» pa sam prošle nedjelje, zajedno sa sinom Benjaminom i Mirzom Čorbićem, bio na sjeveru. Otišao sam tamo, i optimističan i zabrinut, sa željom da navijam za nastavak trajanja mojih crveno-crnih pulena u premijer-ligi Bosne i Hercegovine. Osjećao sam to kao obavezu, prije svega prema nekadašnjem sebi, pa tek onda i prema klubu («prva ljubav zaborava nema»). Kada je sudija pisnuo za kraj, a mi na kontu imali gol više od banjalučkog Borca, laknulo mi je: odahnuli smo i zagrlili se, nasmijani što smo još jednom opstali.
Iako se tuzlanskim loptačkim rossonerima, evo već godinama, nešto baš ne da, ja i dalje, nostalgičan i prepun strpljenja, čekam na trenutak kada će oživjeti onaj čudesni i gotovo nadnaravni huk sa tribina Tušnja; kada će u nedjeljna poslijepodneva kroz moj Grad opet prolaziti na stotine automobila sa crveno-crnim zastavama i kada će saobraćajci imati pune ruke posla poslije Slobodinih utakmica i pobjeda. I ne prestajem se nadati!
(Fotografije igrača: http://a-tribinafkslobodatuzla.blogspot.com)
