Nerijetko možemo čuti kako je neophodno da podržimo, ali i ulažemo u domaću proizvodnju. No, s obzirom na sve probleme s kojima se susreću domaći proizvođači, čini se da svi, a posebno nadležni, kada je u pitanju podrška, ostaju samo na riječima. Protekle tri godine za pčelarstvo u našoj zemlji bile su izuzetno teške. Ali oni koji se ovim poslom bave od njega ne odustaju.
„Kad jednom zavolite pčelu, bez nje više ne možete.“
Ovako svoju priču započinje pčelar Munever Suljić iz Živinica. Pčelarstvom se bavi još od 1998. godine, a danas broji dvije stotine košnica. Protekle tri godine su, priča nam, bile bez ikakvih rezultata te je samo na ovom području broj pčelinjih zajednica smanjen za pet do šest hiljada.
„Ova godina je izuzetno dobra, u rangu 2015. Odavno smo čekali ovakvu godinu – rodnu, mednu. Svi su pčelari sad zadovoljni i sretni ove godine“, kaže Munever.
Razloga zbog kojih se toliko dugo čekalo na plodove rada je mnogo, pričaju nam u Savezu pčerala. Kasni mrazevi, zatim suša, a nakon toga i poskupljenje repromaterijala doprinijeli su gubicima.
„Sve je, maltene, u prethodne tri godine osušeno tako da pčele nisu imale nektara da unose i nisu se mogle dovoljno razviti pa su pčelari morali da spajaju košnice, da smanjuju pčelinji fond i morali su da hrane čak i u vrijeme paše“, ističe Senad Hodžić, predsjednik Saveza pčelara Tuzlanskog kantona.
I sve to bez ikakve dodatne pomoći. Nadu ove godine prvenstveno vide u rezultatima – od 12 do 15 kilograma meda po košnici nakon prvog proljetnog vrcanja zvuči obećavajuće, a dodatni plus je što će i prvi put dobiti pomoć kada je u pitanju zdravstvena zaštita.
„Osigurali smo i poticajna sredstva za zdravstvenu zaštitu pčela tako da će naši pčelari u Tuzlanskom kantonu dobiti poticaje za zaštitu svojih pčela kada su u pitanju bolesti i štetočine“, navodi Suad Selimović, sekretar za poljoprivredu pri Kantonalnoj privrednoj komori Tuzla.
No, to je samo jedan od velikog broja koraka koje treba učiniti kada je u pitanju pčelarstvo i proizvodnja meda. Primjera radi, proizvođači muku muče s plasmanom jer ne postoji otkupna stanica na osnovu koje bi bili sigurni da će plasirati svoj proizvod i pronaći kupca, iako bi se, kako kažu, posao mogao proširiti i med mogao izvoziti.
„S obzirom na to da imam dvoje djece, radio bih na proširenju pčelinjih zajednica. Kada bih imao adekvatnu ponuđenu cijenu otkupljivača, što da ne, širio bih i dalje“, poručuje Munever.
Inače, na području Tuzlanskog kantona svaka općina i grad imaju svoje pčelarsko udruženje što znači da ovo područje ima oko 1.200 registrovanih pčerala sa oko 30.000 košnica. Pokazatelj je to da bi se potencijal ove grane poljoprivrede itekako mogao iskoristiti za sam rast i razvoj, ali i prepoznatljivost kantona, naravno, ukoliko oni koji trebaju, taj potencijal prepoznaju.
