„Bosna posjeduje sve potrebno za prijatan ljudski život, a obiluje onim čime se može napuniti vladarska blagajna“ - FILIP LASTRIĆ, bosanski franjevački provincijal,1765.
Od nas, oporih i otvrdnulih od bezbroj ćorsokaka na svakom varljivom koraku,
odbija se obećano vrijeme, poput rikošeta.
„Krase“ ga nejasnost i nedosljednost, baš kao kad zlatilo Sunca
neočekivano oslika horizont sasma drugom bojom u predvečerju prije kiše.
Gledamo, ne bez jala i gorčine,
u svileni učkur koji nas, samo ovlaš, razdvaja od „kluba nedostižnih“.
Međusobno posvađani i pomireni sa stanjem koje ne prestaje,
dreždimo desetljećima ispred odaja rezerviranih za elitu.
Stidljivo provirujemo kroz poluotvorena vrata,
podižući se na prste što nije uljudno jer tako „nedopustivo stršimo“.
Obaziremo se pažljivo,
kako nas stroge „sudije i tužioci“ ne bi dodatno stigmatizirali,
skrivajući biljege osobnosti,
krišom tražeći preostale endemske skupine za uporedbu.
Nismo baš pretjerano radišni,
imamo mišljenje ama baš za sve,
volimo pjevati pjesme koje se nose s koljena na koljeno i tako učiti istoriju.
Ne kanimo čitati i obrazovati se...
Primitivizam, jasno – domaćin je našim životima.
Ne odobravamo uspjehe ovdašnjih insana
jer u nama proizvode tešku žalost.
Bjelodano je kako nismo merhametli onako kako to za sebe volimo tvrditi.
Ipak,
obeshrabruje pogled u leđa
onima koji su doskora u naša s neskrivenom čežnjom gledali.
Naravno, tako je oduvijek u filmovima prepunim obrata,
ali naivni,
nikako da sviknemo na provizorne sižee i nepisane norme,
davno predviđene za „male“: danas jesi, sutra nisi.
Za ime Boga, ova se „budućnost“ čini nekako sve neuhvatljivijom.
Toliko da čak i stidljiva primisao na mogući priključak biva raspršena
u blasfemiji koju proizvode „viši politički ciljevi“.
Kako bilo, „dvanaest žigosanih“ i dalje strpljivo iščekuje u predvorju,
tom postmodernom evropskom čistilištu
u kome su,
prema zaključcima „patricija“,
ostali samo najprljaviji.
Bez obzira na posvemašnju neugodu,
opetovano pokušavamo izbjeliti mrlje koje nikako da nam se (po)kažu,
sve kako bi formirali što čistiji red, snatreći besprijekornost,
gledajući u sumnjive „prioritete“ dok umašćeni, isprljani i nesavršeni,
nehajno šepesaju mimo nas,
uvijek za jedan cipelcug udaljenih.
Sakrivaju nas,
poput tragova opušaka po tijelima zlostavljanih žena,
poput prazne flaše u toaletu kluba liječenih alkoholičara.
Misle da su tako posve sačuvani od „balkanluka“,
pokroviteljski zatvarajući oči nad vlastitim bahanalijama.
Na sreću, sjeme ponosa, neophodnog za održavanje optimizma,
još uvijek uspijevamo marljivo sakupljati po pustopoljinama života
na kojima već godinama izrastaju samo kamen i drača.
Sa uzdahom obraćamo pozor na onespokojavajuću podjelu karti,
s naporom zadržavamo vjeru u sopstvene vještine i trud,
očekujući i mrvu tako potrebne sreće koja, kao ključ,
otvara vrata farme na kojoj smo odavno označeni kao „ovce crnoga runa“.
* „Dvanaest žigosanih“ su deset kantona / županija Federacije BiH,
Republika Srpska i Distrikt Brčko
