Prije 140 godina, u septembru mjesecu 1882. godine počela je sa radom Osnovna škola u Koraju, što je najznačajniji događaj u istoriji ovoga mjesta smještenog u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, na krajnjim sjevernim obroncima planine Majevice koji se prelamaju prema ravnoj Posavini i Semberiji, na nadmorskoj visini od 234 m/n, u trouglu gradova Tuzle, Brčkog i Bijeljine.
Koraj je prema prvom popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini koji je provela austro-ugarska uprava 1879. godine imao 1356 stanovnika samijeh Muslimana-Bošnjaka, 336 kuća i 227 stanova, naseljenih u pet mahala (Bašić, Murselović, Okanović, Sejfić i Kiptijan mahala) sa tri džamije, tri mekteba, kasnije mektebi ibtidaijom (viši mekteb) i nižom medresom, sa urbanim ambijentalnim cjelinama tipičnim za bosanske kasabe toga vremena, čaršijom kao centrom naselja gdje su koncentrisane čaršijska džamija, čitaonica sa bibliotekom, škola, česma, zanatske radnje, trgovine, kahve, kafane i poslastičarnice, parkovi, i mahalama kao stambenim i perifernim dijelovima naselja i dislocirane naseljene lokalitete izvan samog naselja na pojedinačnim imanjima bliže ili dalje od naselja, gdje se boravi i privređuje tokom sezonskog perioda od ranog proljeća do kasne jeseni.
Austro-ugarska vlast je, dakle, zatekla u Koraju razvijen urbani i duhovni ambijent jedne lokalne mikrosocijalne zajednice mononacionalnog tipa, starosjedilačko stanovništvo sa jakim subjektivnim osjećajem pojedinaca da pripadaju jedni drugima, gdje je vjekovni zajednički život komplementaran sa ostalim sferama ekonomske, kulturne, vjerske i etničke homogenosti koje nisu bitnije narušavane u svom tradicionalnom izvornom obliku, a prije svega primordijalne-rodbinske veze, kultura, narodni običaji, islamska vjera i tradicija, zajedničko etničko porijeklo i svijest o pripadnosti nacionalnom identitetu Bošnjaka i zemlji Bosni.
U takvom socijalnom ambijentu životna praksa i iskustvo načina i spoznaje življenja stečeni tokom vremena imaju svoj kontinuitet, tj. tradicija je shvaćena kao veza bez vremenskih i prostornih odrednica i kulture koja nije suprotstavljena novim idejama i modernizmu novog vremena. Ta veza tradicijskog i novovremenog uvijek je skladno funkcionisala u ovoj sredini i davala joj obilježje socijalnog ambijenta u kome se ogledao i osjećao napredak u svim aspektima univerzalnosti ljudskih stvaralačkih mogućnosti.
Tako su, za svega nešto više od tri godine, po uspostavljaju austrougarske uprave u Bosni 1878., tadašnji imam čaršijske džamije muderis Mehmed ef. Abdurahmanović i načelnik opštine Mula Šaćir ef. Begić, uspjeli isposlovati kod novouspostavljenih vlasti otvaranje Osnovne škole u Koraju što je za ono vrijeme značilo epohalni napredak za korajsku čaršiju i njene mještane, a isto tako i za okolna sela i njihovo stanovništvo pravoslavne vjere, što će, vrijeme će pokazati, biti dalekovidi prozor u svijet i trasiranje novih svjetonazora i vidika u emancipaciji lokalnog stanovništva u duhovnom, kulturnom, materijalnom i općem društveno-ekonomskom prosperitetu, u korak sa novim i modernim modelima i tokovima ljudske civilizacije, evropskog i svjetskog poretka.
O kakvim se vizionarima i borcima za opštenarodno dobro radi, govori i nekoliko podataka o ovoj dvojici onovremenih mjesnih prvaka. Muderis Mehmed ef. Abdurahmanović, obavljao je dužnost imama čaršijske džamije preko 50 godina, a o kakvoj ličnosti je riječ govori i činjenica da je povodom njegove smrti 1930. list „Novo vrijeme“ u br. 10 od 15. juna 1930. objavio prigodan tekst u kome, pored ostalog, stoji:
“Na 2. ov. mj. prvi dan Bajrama dok su u našem Koraju bajramski jutarnji topovi oglašavali uranak i mujezinski divni salavati sa munara kao znak za spremanja za bajram-namaz, u kući našeg sijedog muderisa Mehmed ef. Abdurahmanovića osjetio se plač i žalost.Susjedstvo je odmah znalo da je muderis ef. preminuo, te se je tom plaču pridružilo i ostalo stanovništvo, kada je to saznalo. Vijest o smrti Mehmed ef. brzo se raširila i u okolna muslimanska sela iz kojih se do podne sleglo preko 300 duša da prisustvuje dženazi. Poslije podne povorka od oko 2.000 duša krenula je sa mejtom od čaršijske džamije do njegove vječne kuće, tiho plačući i u sebi učeći fatihe za dušu rahmetlije. Kada je dženaza namaz svršen istupio je pred masu Sakib Agić, omladinac i govorio o rahmetliji i njegovom radu na naučnom, vjerskom i prosvjetnom polju. Poslije njega uzeo je riječ Džemal Azapagić, učitelj, koji je ukratko iznio rahmetlijin rad na prosvjećivanju mladih generacija, a zatim je gimnazijalac Rešad Bajraktarević pročitao zahvalnicu najmlađeg sina rahmetlije, Abdurahmana, studenta prava, u kojoj se u svoje ime i u ime porodice zahvalio svim prisutnima, a naročito onima koji su došli sa strane u ovolikom broju da prisustvuju dženazi ljubljenog mu oca.... Merhum Mehmed ef. još kao dječak ostao je bez roditelja pa je vrlo rano počeo služiti kod viđenijih ljudi u Koraju, pohađao je mekteb i bio prvi učenik, pa kada su to primijetili ugledni i imućnijii ljudi odluče da ga otpreme u Carigrad na dalje školovanje gdje je završio medresu, a onda se povratio u Koraj, gdje ga je svijet sa oduševljenjem prihvatio i imenovao mjesnim muderizom-vaizom. Još prije više od 45 godina kao muderiz sporazumio se sa tadašnjim načelnikom opštine Mula Šaćir ef. Begićem i uspio da otvori Narodnu osnovnu školu u Koraju, koja i dan danas odgaja našu mladež, a u kojoj je on skoro do svoje smrti vršio dužnost vjeroučitelja. Ljubio je prosvjetu, nauku, vjeru i štednju, te se je za to sav uložio i kroz cijeli život radio na uzgajanju i prosvjećivanju našeg islamskog podmlatka. Ostavio je iza sebe tri sina, od kojih je najstariji ekonom i posjednik u Čeliću, drugi šerijatski sudija u Srebreniku, a treći student prava u Beogradu, četiri kćeri i trideset unučadi.“
Akademik Midhat Begić u svojim radovima spominje Šaćir ef. Begića, kao svog daljeg pretka, koji je u narodu upamćen kao osebujna ličnost, vrlo energičan, hrabar, dosljedan, prodoran i istrajan u svojim idejama i namjerama i borac za opštenarodno dobro, beskarajno je volio svoj narod, vjeru i zemlju Bosnu, pa je kao takav bio na čelu otpora austrougarskojj okupaciji naroda ovoga kraja. Uglavnom, zahvaljujući ovoj dvojici mjesnih prvaka, njihovom ugledu, upornosti i shvatanju značaja škole za buduće generacije i prosperitet samoga mjesta, nove vlasti su donijele odluku o izgradnji i otvaranju Osnovne škole u Koraju.
Iz dokumenta Zajedničkog ministarstva finansija u Beču pod brojem 1625/BiH-1844., navodi se da je Osnovna škola u Koraju otvorena 1882. godine i da je u prvoj školskoj 1882/83. godini imala 60 učenika, a nastavu je izvodio učitelj Arif ef. Muhić. Ukupni izdaci za školsku 1882/83. iznosili su 400 forinti, od čega je 300 forinti otpadalo na teret Zemaljske vlade za BiH, a 100 forinti na teret opštine Koraj.
Osnovnu školu u Koraju, pohađala su i djeca iz okolnih sela sa pravoslavnim stanovništvom, Tetime (Milino Selo), Puškovca i Bobetinog Brda. Prema sjećanju savremenika toga doba prva školska zgrada bila je vrlo lijepa i ukusno sagrađena na sprat, u prizemlju je bilo nekoliko prostorija od kojih je tri zauzimala opština za svoje administrativno i upravno osoblje i jedna prostorija za zatvor. U prizemlju je jedna učionica služila i kao mekteb. Na spratu se nalazio stan za učitelja i jedna veća učionica u kojoj se nastava izvodila za sva četiri razreda.
Narednim aktom Zajedničkog ministarstva finansija, broj 4791/BH-1883. utvrđuje se da je Zemaljska vlada za BiH 4. septembra 1883. tražila da se za Osnovnu školu u Koraju obezbijedi novac za jednog vjeroučitelja za muslimansku djecu. Isti zahtjev ponavlja se i u aktu Zajedničkog ministarstva finansija broj 1407/BiH od 1884. godine. Škola je redovno radila i narednih godina što se potvrđuje i iz akata Zajedničkog ministarstva finansija broj 1238/BiH za 1885. godinu i broj 345/BiH za 1886. godinu u kojima se navode novčani izdaci za te godine, a iznosili su po 700 forinti.
Iz statističkih evidencija o školstvu za Bosnu i Hercegovinu utvrđuje se da je u Osnovnoj školi u Koraju školske 1886/87. godine bilo 79 đaka od čega: 31 musliman i 48 pravoslavnih. Toga vremena područje osnovne škole u Koraju imalo je oko 2000 stanovnika. Pored mjesečne plate učitelj je dobivao 10 kubnih metara drva i stan besplatno. Troškovi za školsku 1886/87 godinu iznosili su 800 forinti, kada je škola raspolagala i školskim vrtom od 490 m2. Tada je školsko područje imalo 2.478 stanovnika, školski izdaci su iznosili 960 forinti od čega je vlada davala 800 forinti. Školske 1892/93. godine školu je pohađalo 37 učenika sa izdacima od 1026 forinti, od čega je vlada podmirivala 950 forinti. Te godine školski vrt ima površinu od 7743 m2, a naredne školske godine povećan je broj đaka na 51, kada je upisano i jedno dijete katoličke vjere.
Prema sjećanju starijih ljudi i dostupnih dokumenata, za vrijeme Austro-Ugarske monarhije u Koraju su radili slijedeći učitelji: Arif ef. Muhić, Zijambeg Ajanović, Mato Zambarević, Alija Ćatić i Hašim ef . Topčić koji je bio i bilježnik u opštini.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, odmah po njenom osnivanju, stanje se nije mnogo izmijenilo. Zgrada je ostala ista, broj učenika se nije mnogo povećao. Jedan od prvih učitelja u korajskoj osnovnoj školi, Alija Ćatić bavio etnologijom i arheologijom i bio saradnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu u čijem Glasniku je objavio 1903. godine, vrlo interesantan i za izučavanje korajske prošlosti značajan članak pod nazivom »Bilješke o Koraju i Tutnjevcu«.
Između dva svjetska rata po sjećanju bivših učenika, u Osnovnoj školi u Koraju su radili slijedeći učitelji: Buljušmić Hakija, Jahić Munir, Džemal Azabagić, Ibrahim Dautović, Numan Zahirović, Milan Dimitrijević, Mara Slopanović, Lenka Vurcelj zv. Lenčika (Jevrejka), Ružica Lazić, ud. Jovanović, Lombarović i ...
Zgrada Osnovne škole u Koraju, otvorena 1882. godine, do temelja je spaljena 1941. od strane majevičkih četnika. Na jednoj izblijedjeloj fotografiji iz 1930., na kojoj se vidi grupa đaka ispred škole na poleđini fotografije zapisana su slijedeća imena: Sadija Uzejrović, Samka Agić, Rozika Lazić, Adila Begić, Fahrudin Begić, Irfan Begić, Husein Konjić, Olga Gojković, Jovo Gojković, Mehan Islamović i Akif Efendić.
Sjećanje na svoj polazak u Osnovnu školu u Koraju ostavio nam je Dževad Agić, korajski gimnazijalac u Tuzli, u svom Dnevniku koji je vodio do svoje nasilne smrti 1944. godine
Četničkim divljanjem u Koraju 27. novembra 1941., pokoljem stanovništva i paljevinom javnih, vjerskih i gospodarskih objekata, srušena je i Osnovna škola, te nastava nije održavana do 1945. kada je po oslobođenju ponovo otvorena škola privremeno radeći u kući Rize Konjića sa oko 30 učenika. Prvi učitelj je bio Džemal Mešić iz Tuzle.
Na istom mjestu je 1946. napravljena nova zgrada škole sa četiri učionice, prostorije za upravu škole i jedan stan za učitelja. U ovoj zgradi nastava je izvođena sve do 1962. kada je srušena iz nama nepoznatih razloga. Pored održavanja redovne nastave za učenike, škola je od 1945. godine održavala tečajeve za opismenjavanje stanovništva kroz koje je prošlo preko 500 polaznika. Učenici i prosvjetni radnici škole su bili nosioci mnogih radnih akcija na izgradnji puteva, uređenju centralnog parka, izgradnji vodovoda i nove školske zgrade. Od oslobođenja 1945. do 1948. godine u Koraju su radili slijedeći učitelji: Džemal Mešić, Munevera Zupčević, Salih Žunić, Velimir Lazarević, Radoje Golubović, Velid Begić i Živorad Rajičić.
U Koraju je 1949. godine osnovana prva sedmogodišnja osnovna škola u Bosni i Hercegovini kao ogledna škola, koju su pohađala djeca iz šire okoline Koraja, pa je za tu priliku otvoren i đački dom za učeniike sa strane u nekadašnjoj vili Hafiza Agice Mehmedagića na lokalitetu Dolovi u neposrednoj blizini naselja. Prvi direktor ove škole bila je Munevera Zupčević iz Sarajeva, a krajem 1949. godine zamijenio je Hariz Busovača. Sedmogodišnju školu školske 1950./51. završilo je 45 učenika, od čega 14 učenica. Ukupno je te školske godine u svim razredima bilo obuhvaćeno 257 učenika, taj broj je rastao iz godine da bi školske 1963./64. iznosio 348 učenika.
U sedmogodišnjoj školi od 1949. do 1951.godine radili su: u nižim razredima Nenad Milivojević, Ibrahim Čokić, Vera Popović i Velid Begić, a u višim razredima, Hariz Busovača, Muhamed Ćoskić, Dušan Janković, Izudin Osmanović i Andrija Popović. Pošto se pojavio problem školskog prostora viši razredi sedmogodišnje škole prešli su u zgradu Mjesnog odbora, gdje će nastaviti sa radom u tim prostorima sve do izgradnje nove i savremene školske zgrade 1962. godine.
U periodu od školske 1951/52. do 1963/64. školske godine povećan je broj učenika sa 381 na 628 učenika, da bi školske 1967./68. taj broj učenika bio povećan na 860, što je bio i najveći broj učenika u istoriji korajske škole.
Škola je imala i svoju đačku zadrugu koja se bavila proizvodnjom povrća i sakupljanju ljekovitog bilja, te brojne sekcije: literarnu, foto-kino sekciju, streljačku, horsku, dramsku, sportsku, recitatorsku i druge, a povremeno je izlazio i školski list «Prvi koraci» u kome su sarađivali nastavnici i talentovani učenici.
Broj učenika se narednih godina iz godine u godinu smanjivao, tako da je krajem osamdesetih godina, taj broj spao na oko 300 učenika u svim razredima osnovne škole.
Učenici korajske osnovne škole redovno su osvajali značajne nagrade na regionalnim i republičikim takmičenjima, škola je redovno proglašavana među najboljim u vrednovanjima Prosvjetno-pedagoškog zavoda u Tuzli. Poslije završene osnovne škole najveći broj njenih đaka odlazio je na dalje školovanje u razne srednje i stručne škole u Brčkom, Bijeljini, Tuzli, Sarajevu i drugim gradovima širom bivše Jugoslavije, a poslije je jedan broj nastavljao studije na raznim fakultetima i višim školama.
Sjećanje na svoj polazak u Osnovnu školu u Koraju ostavio nam je Dževad Agić, u svom Dnevniku koji je vodio u periodu od 1937. do 1944., kada mu se gubi svaki trag, a po svoj prilici odveden je u staški logor ili ubijen na tom putu iz Zenice gdje se tada nalazio na školovanju. Za njega akademik Midhat Begić navodi:
»...Slikar i pisac u isto doba, Dževad Agić je ostavio uzbudljiv dokumenat jednog kratkog i tragičnog života. Njegov rukopisni sastav koji sadrži tri rada,1.- Koraj-moje rodno mjesto, 2.-Autobiografija, i 3.- Dnevnik, je jedna rijetka slikovno-književna cjelina koja otkriva pravu, intimnu, ljudsku stranu života, a naročito njegova djetinjstva.«
Dževad Agić je opisao, u svom Dnevniku, kako je poslije završene Osnovne škole u Koraju, zajedno sa svojim drugom Muhamedom Begićem u junu mjesecu 1935. godine polagao prijemni ispit u bijeljinskoj gimnaziji i poslije upisan u Gimnaziju u Tuzli. U tom zapisu je izrazio intimna osjećanja korajskog đaka koji napušta svoj topli dom i rodni kraj odlazeći na dalje školovanje, što se može odnosti na svakog od nas Korajaca koji smo, svaki u svom dobu, isto tako kretali u novi svijet:
»U nedelju 8. septembra sam se osjećao vrlo neraspoložen i neveseo, jer toga dana napuštam svoj rodni kraj. Rastajem se od divnih zelenih šuma i livada, osjećajući miris poljskog cvijeća i slušajući pjesme seoske mladeži. Lišće je treperilo, a ptičice na granama pjevuckale. Sa korajskih minareta slušao sam posljednji put glas mujezina. To se sve slilo u neku svečanu harmoniju. Toga dana smo imali punu kuću ljudi i žena koji su dolazili da me isprate, donoseći mi razne darove, kao: gurabije, razne kolače, marame, novce itd. Majka mi je u «mutvaku» kuhala razni »melšpajz» za puta. Vidio sam da je jako tužna, jer tog dana sin joj odlazi. ... Sunce je zalazilo za korajska brda i padao je mrak. Oko 8 sati naveče krenuo sam s ocem prema Tuzli. Vozio nas je kolima Mulo Ibrahimović (sada džandar). Bio je dirljiv oproštaj sa majkom i sestrama. Meni je bilo teško i žao. U grlu me nešto pritislo, pa nisam mogao ni govoriti. S mukom sam im rekao «allahemanet». Napuštao sam svoje rodno mjesto. Rastajao sam s od mile majke koja me je rodila i život mi dala. Ona me je odhranila i u osnovnu školu poslala, pa sad i u gimnaziju idem. Rastajao sam se od svojih sestara koje su mi uvijek dobro činile, nosile me u naručju dok sam bio malen i uvijek lebdile nada mnom. Rastajao sam se od svojih drugova i svojih rođaka te drugih zemljaka. ... Putovali smo cijelu noć i u Tuzlu stigli oko 7 sati izjutra. Otišli smo pravo u Gajretov Konvikt. Tu su se kola zaustavila i sa ocem sam unišao u konviktsku zgradu, gdje smo smjestili stvari. Ušli smo u jednu sobu gdje su đaci doručkovali. Tu sam vidio i Mehmeda Redžića, koji je tada polazio u šesti razred Gimnazije. Oko 10 sati sam s ocem i Mehmedom Redžićem otišao u knjižaru braće Jakšića gdje smo pokupovali sve knjige i školski pribor. Kad se otac vraćao u Koraj bilo mi je jako žao, jer ostajem u Tuzli sam. Ispratio sam ga podaleko i najposlije smo se rastali. Dugo sam gledao za njim i najzad sam otišao u konvikt. Sa đacima sam se pomalo upoznavao. Prvi moj drug s kim sam se upoznao i zavolio bio je Mujbegović Ibrahim ».
U periodu od kolske 1950/51. pa do srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu i sam Koraj, juna mjeseca 1992. kada će i škola presati sa radom, u Osnovnoj školi u Koraju radili su pored ostalih i slijedeći učitelji i nastavnici: Živan Jovanović, upravitelj, Ljubo Vučković, Velid Begić, Svetislav Delčev, Ibrahim Čokić, Dušan Janković, Đorđo Jokanović, Rasim Ferhatbegović, upravitelj, Milica Bilbija, Čedo Glavan, upravitelj, Dušan Jelić, Sado Agić, Bahrudin Morić, Milivoje Đurić, Muhamed Mehikić, Jovanka Aleksandrović, Muhamed Ćoskić, Ljubomir Đurić, Džemal Salihović, upravitelj, Marica Prokić, Siniša Đorđević, Jovanka Marinkov, Milivoje Šindelić, Emilija Šindelić, Sofija Alkić, Rajna Pavlović, Milica Milutinović, Bogoljub Marić, Smiljka Popović, Ljiljana Todorović, Ljubo Barković, Vučeta Redžić, upravitelj, Mila Anđelić, Mlijanka Redžić, Samija Đorđević, Čedo Jovanović, Čedo Adamović, Cvjetko Mićić, Obrenija Vujović, Milka Stević, Šemso Mehikić, Mujo Karasuljić, Nuraga Begić, Miodrag Kostić, Arifa Asifić, Razija Mujkić, Aleksandra Stevanović, Hamza Tupković, Zilha Tupković, Raza Alagić, Faruk Sijarić, Fahrudin Konjić, Vehid Alagić, i mnogi, mnogi drugi.
Jedna od karakteristika duhovnog i kulturološkog ambijenta korajske čaršije jeste školovanje djece od osnovne škole u samom mjestu do njihovog slanja na dalje školovanje u srednjim i visokim školama, što je postala tradicija ove sredine koja se održala do današnjih dana, pa je ostala anegdota kako se, «Korajci rađaju sa fakultetom».
Rijetko je u BiH naći jednu malu čaršiju kao što je Koraj da u jednoj mahali od stotinjak kuća skoro svaka druga kuća ima nekoga sa zavšenim fakultetom ili da su samo iz jedne kuće po 3, 4 ili čak 5 članova porodice visokoobrazovani ljudi, kao što je npr. iz kuće porodice Selejmana Agića svih pet sinova, Muhidin (Viša škola), a Sadik, Ibrahim, Prof. Dr Nihad i Nedžad, završili su fakultete, zatim sinovi Ibrahim ef. Begića, akademik Prof. Dr Midhat, Prof. Dr Fahrudin, Muhidin i Muhamed, takođe su završili fakultete itd. Svakako je tom duhovnom ambijentu za široko prosvjećivanje mještana Koraja značajno doprinijelo ranije osnivanje medrese i višeg mekteba (mektebi ibtidaije) u 19. stoljeću, a pogotovo osnivanjem Osnovne škole 1882.
Prvi pojedinci koji su iz Koraja upućivani na dalje školovanje bili su Mehmed ef. Abdurahmanović, rođen oko 1870., završio je medresu u Carigradu i vršio imamsku dužnost u Čaršijskoj džamiji i predavao vjeronauku u Osnovnoj školi, umro je 2. marta 1930., drugi je Ibrahim ef. Begić, rođ. 1889., poslije svršene medrese u Koraju pohađao Dar-ul-muallimin (Škola za nastavnike islamske vjeronauke) u Sarajevu, bio je imam-matičar i predavač u Mektebi ibtidaiji (muslimanska vjerska osnovna škola) u Koraju.
Pored navedenih ličnosti među školovanim pojedincima do Prvog svjetskog rata bili su: Bajraktarević hfz. Ibrahim ef., rođ. 1874. Medresa u Koraju, sibjan mualim u Koraju; Nakičević Bećir, rođ. 1864., Medresa u Koraju, imam Džamije u Bašić mahali (Kovačevići), ubijen u četničkom pokolju u Koraju, novembra 1941.; Zenunović Osman ef., Medresa u Koraju, muderis, predavač u korajskoj medresi, umro je 17. marta 1938.; Zenunović (Osman ef.) Seid, rođ. 1878. Medresa u Koraju, muallim, vjeroučitelj, pjesnik (spjevao svoj Mevlud i vefate Smrt hazreti Fatime i druge naslove, prevodilac, preveo Kur’an, pisao i prevodio sa turskog arapskog i persijskog jezika, umro 1932.; Zenunović Ragib ef., rođ. 1889. Medresa u Koraju, mualim, vjeroučitelj u Mektebi ibtidaiji u Koraju; Zenunović Arif ef., Medresa u Koraju, mualim.
U periodu između dva svjetska rata iz Koraja je bilo dosta đaka i studenata koji su pohađali razne srednje škole i fakultete, među kojima su bili: 1. Agić (Mahmuta) Sakib, rođ. oko 1910, Čačak medresa u Brčkom, državni financijski službenik u Brčkom i Tuzli, šef financijske službe u Rudniku Begov Potok Đurđevik, 2. Agić (Mahmut ef.) Dževad, rođ. 1923., Gimnazija u Tuzli, Tehnička škola u Tuzli, student Više Rudarske škole u Zenici, ubijen 1944., 3. Begić (Ibrahim ef.) Fahrudin, rođ 1921. Gimnazija u Sarajevu, 4. Begić (Ibrahim ef.) Muhamed, rođ. 1923. Gimnazija u Sarajevu, 5. Efendić Kasim, rođ. 1916. Poljoprivredna škola u Šapcu, 6. Bajraktarević (Ibrahim ef.) Rešad, 1921. Šerijatska gimnazija u Sarajevu, 7. Nakičević Šefket ef. rođ. oko 1900. Čačak medresa u Brčkom, imam, 8. Nakičević (Bećir ef.) Asif, rođ. 1911., Behrambegova medresa u Tuzli, bilježnik u opštini Koraj, 9. Redžić Mehmed, rođ, oko 1923. Gimnazija u Tuzli, 10. Salihović Ruvejd, rođ. oko 1920. Gimnazija u Tuzli, 11. Terzić Husein, pohađao je Tehničku školu-geometar. 12. Zenunović (Seid ef.) Abdurahman, rođ. 1913. Medresa u Brčkom, mualim, 13. Zenunović (Seid ef.) Abdulgafar, 1921. Medresa u Brčkom, imam, 14. Zenunović (Ragib ef.) Hajrudin, 1920. Srednja škola, rudarski činovnik u Sarajevu, ubijen od ustaša u Sarajevu 1945, 15-16., Halilović Kadrija i Kapković Nuraga, Šerijatska gimnazija u Sarajevu, I i II razred.
Najznačajniju ulogu u poticanju i brizi da se što više korajske djece poslije završene osnovne škole upućuje na dalje školovanje imao je Ibrahim ef. Begić, dugogodišnji imam čaršijske džamije, vjeroučitelj u Mektebi ibtidaiji, imam matičar, hatib i vaiz. Isticao se u kulturno-prosvjetnom radu, pa je još prije I svjetskog rata objavljivao svoje tekstove i sarađivao u listovima « Tarik », « Misbah » i « Muallim », koji su štampani arebicom, a poslije 1918. njegovi tekstovi su se mogli pročitati u listu « Novo vreme », « Gajret », « Glasniku IZ » i drugima. Često je poslije džume pod džamijskom lipom čitao na glas novine svojim džematlijama, informisao ih o dešavanjima u zemlji i svijetu, što su zatim zajedno komentarisali. Zabilježeno je da je već od 1912. okupljao grupu naprednijih učenika i držao im tečaj njemačkog jezika i nabavio im njemačke početnice za učenje. Vrlo rano je shvatio značaj i neophodnost školovanja djece, pa se brinuo o njihovom upućivanju na dalje srednje i visoke škole, obezbjeđujući im razne vrste stipendija i potpore preko dobrotvornih društava, koa što su bili Gajret i Narodna uzdanica. Inicijator je osnivanja čitaonice sa bibliotekom u Koraju 1919. i njen prvi predsjednik, a po odlasku u penziju i njen doživotni počasni predsjednik do 1971.
Prema nekim podacima u Bosni i Hercegovini je 1939. godine bilo oko 900 visokoobrazovanih pojedinaca, a samo iz Koraja je u to vrijeme bilo 8 pojedinaca sa visokom školskom spremom i to: Edhem ef. Abdurahmanović, Šerijatska sudačka škola Nuvab u Sarajevu, 1915., Nurudin Begić, Šerijatska sudačka škola Nuvab, 1917. i Pravni fakultet u Beogradu 1932., Abdurahman Abdurahmanović, Pravni fakultet u Beogradu 1932., Fehim Efendić, Filozofski fakultet u Beogradu, orijentalistika i istorija, 1933., Midhat Begić, Filozofski fakultet u Beogradu, francuski, italijanski i maternji jezik, 1934. Vehid Begić, Pravni fakultet u Beogradu, 1939. Sinan Begić, Pravni fakultet u Beogradu, Rešad Bajraktarović, Trgovačka akademija u Beogradu. U istom periodu na studijama su bili, Muhidin Begić, student tehnike u Beogradu 1939./40., Salih Kapković, 1939./40. Viša šerijatsko-sudačka škola u Sarajevu, Dževad Agić, Viša rudarska škola u Zenica, 1941.
Prema mojim dugogodišnjim istraživanjima i prikupljanju podataka, registrovano je da su do 2018. godine, pojedinci rođeni u Koraju i koji su prošli kroz Osnovnu školu u ovom mjestu, a potom poslije srednje škole nastavili dalje školovanje na višim školama i fakultetima iznosi 182 visokoobrazovane ličnosti, što sigurno nije konačan broj i do današnjih dana je sigurno još veći, što će dalja istraživanja i pokazati.
U nizu obrazovnih profila koje su rođeni Korajci stekli na višim i visokim školama su pored ostalog: profesori književnosti, bosanskog jezika i stranih jezika, istorije, filozofije i sociologije, matematike, fizike, hemije, biologije i pedagogije (43), dipl. inženjeri agronomije (17), dipl. inženjeri mašinstva, elektrotehnike, arhitekture, građevine, rudarstva, tehnologije (14), zatim, Dr medicine, stomatologije, veterine, Mr farmacije (19), dipl. pravnika (25), dipl. ecc. (23), akademski slikar (1), dipl. rešiser-dramaturg (1), itd. u nizu zanimanja visoke i više stručne spreme.
Pored toga 9 pojedinaca rodom iz Koraja stekli su visoka naučna i akademska zvanja, član Akademije nauka i profesori Univerziteta, a to su: Akademik Prof. Dr Midhat Begić, redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu i predavač na Univerzitetu Sorbona u Parizu; Prof. Dr Fahrudin Begić, redovni profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu; Prof. Dr Sadik Mehikić, profesor Medicinskog fakulteta u Tuzli; Prof. Dr Ejub Halilović, profesor Medicinskog fakulteta u Tuzli; Prof. Enes Karić, profesor Ekonomskog fakulteta u Osijeku; Prof. Dr Nihad Agić, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu; Doc. Dr Samir Karasuljić, profesor Prirodno-matematičkog fakulteta u Tuzli; Dr Ferhat Ćejvanović, dipl. ing. agronom., Vlada Distrikta Brčko, Dr Hariz Agić, doktorat iz menadžmenta u oblasti obrazovanja, Pedagoški zavod Tuzla.
Ako uzmemo činjenicu da je Koraj od 1948. do 1992. godine imao u prosjeku oko 2500 stanovnika onda procenat visokoobrazovanih ljudi rođenih u Koraju u odnosu na broj stanovnika iznosi oko 6%. Ova činjenica je vrlo značajna i indikativna jer pokazuje da je obrazovanje Korajaca na visokim i višim školama bio kontinuiran proces, da je to korajska osobenost više od posljednjih stotinu godina, da se djeca usmjeravaju višim nivoima obrazovanja, čiji trend se i danas nastavlja.
U plejadi istaknutih bivših učenika Osnovne škole u Koraju su i pojedinci pripadnici antifašističkog pokreta u jedinicama partizanskih odreda i drugih formacija u periodu NOB-e 1941. do 1945., a posebno ističemo nosioce Partizanske spomenice 1941., Muhidina Begića, prvog političkog komesara XVI muslimanske brigade NOV-e Jugoslavije, i Saliha Mehikića, terenskog političkog aktivistu za područje Majevice, Posavine i Semberije, zatim, predratnog člana KPJ Mujagu Mazlića i članove SKOJ-a Šahbaza Mehikića i Muhameda Begića, te korajske omladince dobrovoljce, njih oko tridesetak, koji stupaju 1943. u jedinice NOV Jugoslavije, uglavnom u redovima XVI muslimanske brigade.
Osnovna škola u Koraju dijelila je, kroz istoriju svoga nastanka i rada, sudbinu svojih mještana i samog mjesta, kada je za posljednjih osamdeset godina u dva navrata, 1941.-1945. i od 1992.-2005., prekinula sa radom. Naime Koraj je kao lokalna mikrosocijalna i etnička zajednica Bošanjaka u periodu od pedeset godina (1941.-1992.), bilo u dva navrata izložen srpskom oružanom agresivnom napadu sa namjerom uništenja i zatiranja Bošnjaka na ovom malom komadiću zemlje bosanske.
Razaranje identiteta naselja Koraj odvijalo se u istorijskom kontinuitetu i u okviru velikosrpskog plana o namjeri uništenja Bošnjaka muslimana kao nacionalne i vjerske zajednice i provođeno je u više međusobno povezanih faza i društveno-historijskih okolnosti, različitim metodama i sredstvima. Tokom II svjetskog rata 1941. godine po programu Ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihailovića čiji su izvršioci bili majevički četnici, i tokom srpske agresije na BiH 1992.-1995. po programu agresije vojno-političkog i državnog vrha SRJ/Srbije i Crne Gore na BiH i agresije srpskih nacionalističkih separatističkih elemenata unutar BiH, vojno-politički organiziranih pod samoproglašenim nazivom Republika Srpska BiH, protiv Bosne i Bošnjaka, kojom je bio zahvaćen i Koraj, što je imalo za posljedicu počinjene ratne zločine i zločine protiv čovječnosti i humanitarnog prava, od strane srpskih vojnih i paravojnih formacija, ideološki osmišljeni i planski provedeni u najširim razmjerama i radikalnoj sveobuhvatnosti u vidu pojedinačnih i masovnih ubistava, hapšenja i deportacije u koncentracione logore, pljačke, razaranja stambenih i privrednih objekata, uništavanja kulturnoistorijskog naslijeđa, etničko čišćenje i druge zločinačke i kriminalne radnje, naseljavanjem Koraja srpskim stanovništvom, do promjene naziva naselja Koraj u Majevac.
Počinjenim četničkim zločinom novembra 1941. i nedavnim zločinom srpskih vojnih i paravojnih formacija 1992. nad korajskim Bošnjacima, Koraj je izgubio blizu 9% svoga stanovništva, što je nenadoknadiv gubitak i ne može se nikada zaboraviti. Skoro da nema familije u Koraju iz koje neko od njihovih bližih ili daljih rođaka nije bio žrtva srpskog zločinačkog pohoda.
U tom srpskom zločinačkom pohodu na Koraj, 15. juna 1992. godine, pored ubistva 59 mještana u dobi od 17 do preko 90 godina, ubijeni su i učenici Osnovne škole u Koraju, osmogodišnja djevojčica Islamović Mediha i devetogodišnji dječačić Damir Konjić, koga je majka držala za nejaku ručicu u zbjegu pred zločincima na putu prema Čeliću i nadi mogućeg spasa od pomahnitalih agresorskih hordi. Tako će korajska škola još jednom prekinuti sa svojim radom 15. juna 1992. kada su srpske agresorske formacije počinile zločin nad Bošnjacima Koraja, napadnuto goloruko stanovništvo, ubijano i protjerano sa svojih vjekovnih ognjišta, da bi poslije 2001. godine obnovljena oštećena školska zgrada kada je počeo intenzivniji povratak mještana na svoja ognjišta, ali sa znatno manjim brojem učenika.
Prije srpske agresije na Koraj juna 1992. godine, škola je nosila naziv “Bratstvo-Jedinstvo“, da bi uspostavom novog teritorijalnog i političko-administrativnog ustrojstva Bosne i Hercegovine kojim je Koraj ostao u okviru opštine Lopare i entiteta Republika Srpska, školi je jednostrano promijenjen naziv u „Dositej Obradović“, bez konsultacija i učešća predstavnika mještana Koraja, što je u suprotnosti sa demokratskim pravima mještana lokalne zajednice da uređuje odnose u svojoj sredini prema svojim potrebama i karakternim identitetskim osobinama.
Na sastanku Foruma intelektualaca Koraja, održanom 11. juna 2011., povodom obilježavanja 100 godina od rođenja akademika Midhata Begića, a nakon provedene šire rasprave među mještanima i intelektualnim krugovima izražena je želja da škola u Koraju nosi ime ličnosti koji su pohađali ovu školu i izrasli iz ove sredine, a čije djelo je obogatilo i obilježilo kulturni i duhovni prostor naše zemlje, šireg okruženja i u međunarodnim relacijama. Jednoglasno je, na sjednici ovog foruma, pokrenuta inicujativa i utvrđen prijedlog da Osnovna škola u Koraju nosi naziv „Akademik Midhat Begić“, čiji lik i djelo simbolizira kulturno-istorijsko naslijeđe i identitet mjesta i njegovih stanovnika, čija je 100. godišnjica rođenja obilježena te 2011. godine. Prijedlog je upućen nadležnim organima opštine Lopare, ali do današnjih dana ostao je bez odgovora, jednostavno je ignorisan.
Prema podacima o upisu učenika u školskoj 2021/2022. godini, Osnovnu školu u Koraju pohađa 116 učenika, od kojih 72 u centralnoj školi u Koraju, a 44 učenika u područnim osnovnim školama u Puškovcu, Milinom selu, Bobetinom Brdu, Mrtvici i Koretašima, da je u tekućoj školskoj godini upisano 15 đaka prvaka, od toga 4 u Koraju i 11 u područnim osnovnim školama, što je približno ili nešto malo više nego prije 140 godina.
Kakav društveni paradoks i neumoljiva činjenica razaranja i zamiranja jedne lokalne mikrosocijalne zajednice Bošnjaka, kakav je Koraj danas, kao direktna posljedica protjerivanja mjesnog stanovništva i zločina protiv čovječnosti od strane srpske agresije, i dodatne nesreće da u postdejtonskoj teritorijalno-političkoj organizaciji Bosne i Hercegovine naselje Koraj teritorijalno ostane u okviru opštine Lopare, jedno od najvećih naselja u opštini i jedino naselje sa isključivo bošnjačkim stanovništvom, od čega se do dana današnjeg ovaj narod i njihovo mjesto nije oporavilo, nego iz dana u dan životari i sve više propada bez vidljive perspektive da se bar djelomično naziru vidici oživljavanja i vraćanje njegovog nekadašnjeg duhovnog, ekonomskog i demografskog ambijenta.
Alija Hamzić
Tuzla, septembra/oktobra, 2022.
