U toku nesretnih ratnih zbivanja planinski vrhovi Majevice su nas spojili. Na planinskim vrhovima Visočice me je zatekla vijest o njegovom nestanku. U isto, dakle zimsko godišnje doba, u sličnim vremenskim uslovima, u hladnoći, na nanosima snijega koji prekrivaju istruhlo lišće i sasušeno granje, zadahu zime u šumi. I miris je bio tada identičan ovom kojeg sam u tom trenutku bolne spoznaje osjećao.
Potresen ovom užasnom viješću, prva asocijacija je bila jedan od naših brojnih susreta prije nekih petnaestak godina. Žalio se na izvjesne tegobe koje me nisu upućivale na išta ozbiljno, no preporučio sam mu da iz predostrožnosti ipak uradi dodatne nalaze. Odgovorio je: „Zašto da radim nalaze? Emire, mene nije strah umrijeti“.
Dovoljno dugo sam ga poznavao. Te riječi su bile istinite.
No, da se vratim na vrijeme kada sam ga upoznao. Ratna zima, snijeg, hladan vjetar koji se zavlačio u sve pore mog isfrustriranog i za ovakve uslove nepripremljenog tijela. Nimalo idiličan ratni ambijent Majevice. Do bola očajan, prilično oskudno obučen, nesiguran, nesnalažljiv i neprilagođen za rat, zimu i ovakvu patnju, tražio sam pouzdanu osobu koja će mi u sanitetskoj službi bataljona davati neophodne savjete i pružiti prijeko potrebnu sigurnost u daljem radu. Prikupljao sam podatke o članovima sanitetskog tima i na kraju se odlučio za jednu osobu. Morao sam je pridobiti. To se trebalo desiti tokom odlaska na teren. Oštra susnježica nošena vjetrom, gotovo da je horizontalno udarala naša prozebla lica. Natovaren teškim ruksakom sovjetske proizvodnje, kupljenim u Moskvi tokom apsolventske ekskurzije, ispunjenim knjigama i sanitetskim materijalom, penjao sam se kroz snježne nanose tokom marša ka koti 803 i usmjerio ka njemu.
„Zdravo, ti si Avdić Mirsad!?“
„Taj sam doktore“.
„Čuo sam lijepe stvari o tebi“
„Kakve stvari?“
„Da si prošao sva ratišta, da si stručan, vrijedan hrabar, pošten, da se razumiješ u vođenje dokumentacije jer držiš svoju videoteku...“
Kratka pauza. Vjerovatno sam ga iznenadio?
„Volio bih da upravo takvu osobu imam u svojoj blizini u sanitetskoj službi.“
„Ali ja nemam završenu medicinsku školu. Iskustvo bolničara stekao sam u JNA.“
„To nije uslov za ono što želim. Uslov je da radimo najbolje što možemo i da kraj rata dočekamo živi.“
„Ha, ha.. Ne brini doktore, ako budeš u mojoj blizini i radio ono što ti kažem, ostaćeš živ.“
Sada pravim paralelu onoga što će taj isti čovjek izreći godinama poslije. Jedino čovjek kojeg „nije bilo strah umrijeti“ mi je mogao garantovati da ću „iz rata izaći živ“. Od tada me je, poput sijenke u stopu pratio, ja sam se postepeno osjećao sve sigurnijim, a anksioznost koja je povremeno dosezala i srazmjere panike, postepeno je splašnjavala.
Njegova duhovitost zahtjeva povelik dodatni prostor, bila je izuzetno značajna za podizanje morala u nerijetkim kritičnim trenucima kada sam ishod nestanka smatrao vjerovatnijim od ishoda opstanka, no, iako je nespojivo da se odvoji od te gromade od čovjeka, ja je neću isticati.
Ubrzo sam upoznao i njegov porodicu: suprugu Slavicu i dvije kćerke, Amelu i Maju. Najdivnija bića koja sam u ta zla vremena mogao sresti. Kasnije, decenije zajedničkog poznanstva samo su više učvrščivala ovo zapažanje.
Mala digresija. U vrijeme pandemije COVID 19 postao je atraktivan termin „klaster“. Nije loše za objasniti šta se dešavalo na majevičkom ratištu. To su bili klasteri patnje, klasteri bola, klasteri bolesti, klasteri umiranja... Klasteri borbe za goli život i opstanak. Kada bi u meni prepoznao očaj, Mirsad bi, vještinom iskusnog psihoterapeuta, uvijek pronalazio riječi umirenja.
„Nismo mi bolan Emire krivi za patnju ovih ljudi, no daćemo sve od sebe da im pomognemo. Iz ove kože ni mi, ni oni ne možemo“. Ovakve riječi su kod mene „uvijek palile“ i davale neku dodatnu psihološku potporu. Izuzetno stručan, humanista bez straha, bukvalno bi se sa zavojima u rukama bacao na ranjenike, štiteći ih vlastitim tijelom. Samo takav div mogao me je u tim kriznim godinama držeći za ruku voditi kroz mrkli majevički mrak, guste majevičke šume, trnovito majevičko šiblje i blatnjave majevičke staze kojim bismo zaobilazili minska polja i zlokobne poglede snajperista. Njegov prethodni angažman bio je još impresivniji, no ja tome nisam svjedočio i nemam pravo o tome išta govoriti. Ovo što sam s njim preživio, činilo ga je Junakom moga doba.
Njegova tvrdnja u toku našeg upoznavanja se pokazala tačnom - iz rata smo izašli živi. Druženja su se nastavila. No i nakon rata smo obojica prolazili kroz različita traumatična skustva, uključujući i ona profesionalna i, povremeno i teže, psihičke krize. Kada me je u jednom periodu posljeratnog života savladavao očaj, kao dobri duh se pojavio u mojoj ordinaciji.
„Emire, vidim da se osjećaš loše, no ma šta da se desi uvijek ćeš imati makar jednog prijatelja koji će biti uz tebe“. Ima li potrebe istaći da bi taj „makar jedan“ prijatelj mogao biti jedino Avdić Mirsad?
Život ni njega nije mazio. Štaviše, imam utisak da je ova zemlja od njega samo uzimala i da mu je malo toga uzvratila. Njegova firma (HAK) se raspala te je izgubio posao, no uvijek bi, zahvaljujući ogromnom znanju iz različitih oblasti koje je iz dana u dan prikupljao i ogromnim vještinama koje je imao u svojim rukama, pronalazio nekakva alternativna zanimanja s kojima je mogao prehraniti porodicu. I nikada o svojoj domovini nije govorio loše.
Kada bih bio prinuđen da izdvojim dvije njegove najvažnije osobine, prva bi bila da je bio vanredno vrijedan radnik (znao je raditi sve; mijenjati brave na vratima, popravljati mašine za veš, šporete, televizore, automobile, kasnije i kompjutere, pa mobitele...). On je jednostavno morao uvijek nešto raditi. Rad je njegov život činio smislenim.
Druga osobina bi bila izvanredna ljubav prema djeci. Bio je pravi magnet za djecu. Zapravo je nevjerovatno kakav je dar taj čovjek posjedovao da se približi psihologiji djeteta. U njegovoj blizini djeca su osjećala neobjašnjivu pozitivnu energiju protkanu ljubavlju i dobronamjernošću. A on bi sebe dovodio u stanje kompletne regresije - u blizini djece izgledao je i sam kao dijete koje se sa njima „sasvim ozbiljno“ igra. Nije čudno da ga se i moj sin, sada zreo čovjek, često prisjeti i prepriča neki vedri segment zajedničkih susreta.
Za opis ostalih osobina Mirsada Avdića, a sve su bile pozitivne, trabaju debeli tomovi knjiga.
Život je tekao dalje i preokupirani vlastitim problemima vremenska distanca naših susreta postajala je sve duža, susreti sve rjeđi, no to nije značio i kraj prijateljstva. Ono je bilo neuništivo. Barem dok živimo.
I onda, potpuno neočekivano, dolazi trenutak njegovog fizičkog nestanka. Smatram njegovu smrt preranom i nepravednom, no neko bi mi zamjerio da se miješam u nešto što je Božije. Njegovim najmilijima neće biti utješna ni konstatacija da će njegov dobri duh zauvijek svijetliti i ukazivati na iskonske vrijednosti i humane odrednice domovine koju je toliko volio. Ukoliko džennet zaista postoji, smatram da je u njemu za Mirsada rezervisano jedno od najljepših mjesta. Poželjeću da mi se barem povremeno pojavi u snu, kao podsjetnik za vječno prijateljstvo, testirano i zacementirano najvećim iskušenjima kroz koja ljudi mogu proći. U uslovima najvećeg zla kojeg je čovjek mogao stvoriti – rata.
S druge strane, u meni se prožimaju i dva osjećanja koja me nanova vode trasama tuge i očaja. Prvi je apsurdan. Ponovno, sa njegovim nestankom, osjećam navalu nesigurnosti. Apsurd leži u činjenici da sam se u jednom segmentu rata (s njim) osjećao sigurnim, a sada se, u periodu mira, (bez njega) osjećam nesigurnim i nezaštićenim.
Drugi osjećaj je logičan, prirodan...čisto ljudski. Nedostaje mi moj dragi prijatelj, strahovito mi nedostaje...
dr. Emir Tupković
