Paradoksalno je. U zemlji u kojoj nekoliko hiljada njenih stanovnika, gotovo isključivo, preživljava na obrocima iz javnih kuhinja, bacati hranu. Surova realnost je međutim, da se u toj zemlji dnevno baci 700.000 obroka. Istovremeno, jedan od tih obroka bi možda spasio nečiji život. Nekoga ko taj dan, ili možda i duže, nije mogao da podmiri svoje osnovne potrebe.
I ne slutimo, a taj neko je možda naš prijatelj. Ili komšija. Kao što nisam slutila ni ja, sve do trenutka dok nisam zatekla svog komšiju kako upravo izlazi iz javne kuhinje nakon što je preuzeo svoj jedini obrok u tom danu. Steglo me u prsima.
U samoj blizini javne kuhinje – pekare, restorani, marketi i drugi objekti kao svakodnevni akteri u poljoprivredno – prehrambenom sistemu po već ustaljenoj proceduri pripremaju robu koja će dalje na deponiju, iako se barem mali dio toga mogao donirati onima kojima je to najpotrebnije.
No, zbog visokih poreskih troškova bh. kompanije umjesto doniranja, biraju jeftiniju opciju – uništavanje hrane. Prema podacima UN-a, godišnje unište oko 140.000 tona hrane, što bi bilo dovoljno za pripremu 280 miliona obroka. Drugim riječima, dovoljno da u BiH niko ne bude gladan.
Prvi korak ka rješavanju problema gladi bio bi ukidanje PDV-a na donacije hrane. S ovim ciljem pokrenuta je kampanja „Niko gladan, niko sam“ kao dio projekta Pravni okvir za filantropiju koji provodi Fondacija Mozaik, zajedno sa partnerima Fondacijom Hastor, Udruženjem Pomozi.ba, Mrežom za izgradnju mira, Fondacijama Trag i Catalyst Balkans, uz finansijsku podršku USAID-a.
Kako je u sklopu navedene kampanje utvrđeno, prema trenutnim zakonskim regulativama preduzeća su obavezna na donacije hrane platiti PDV po stopi od 17 posto, što predstavlja svojevrsnu prepreku u transformaciji postojećeg lanca opskrbe hranom.
Pozitivne promjene nagovještava Prednacrt novog Zakona o PDV-u kojim se predviđa oslobađanje donacija hrane pred istek roka trajanja od plaćanja PDV-a. Ovom mjerom, pokazuju podaci analize koju je uradio ekonomski makroanalitičar Faruk Hadžić u okviru inicijative Smanjimo bacanje hrane – donirajmo je, kompanije ne bi imale troškove uništavanja hrane u minimalnom iznosu procijenjenom na 6,35 miliona KM, a udruženja i javne kuhinje dobile bi doniranu hranu u vrijednosti od 126,6 miliona KM.
Usvoje li se predložene izmjene, rad javnih kuhinja bio bi značajno olakšan, a osobe u stanju socijalne potrebe mogle bi biti bolje zbrinute, potvrdila je i direktorica RO Merhamet Tuzla, Mensura Husanović, ali smatra i da bi poreske olakšice trebalo uvesti na sve donacije hrane jer je za pomoć korisnicima potrebna stalna podrška.
„Smatramo da građani i šira javnost nisu ni svjesni koliko je gladnih među nama i da je potrebna stalna podrška kako bi se pomoglo ovim ljudima. Uz poskupljenja, treba izdvojiti problem sve većeg broja starijih i nemoćnih osoba koji žive sami i dostava obroka na kućni prag je jedino rješenje za njih“, ističe Husanović, uz napomenu da distribuciju obroka vrše na 20 punktova širom TK, kao i na kućne adrese za preko 250 korisnika.
Pojašnjava da rad javne kuhinje iziskuje i druge troškove, osim namirnica, te bi izmjena postojećeg Zakona o PDV-u uvelike otvorila mogućnost da se unaprijedi sadašnji sistem osiguranja i isporuke obroka socijalno ugroženim građanima, obzirom da bi se pri raspodjeli sredstava, sa nabavke namirnica fokus mogao preusmjeriti na druge troškove.
„Kako osim pripreme obroka rad javne kuhinje obuhvata i transport i skladištenje namirnica, uz angažman preko 25 uposlenika, cijeli proces iziskuje velike troškove kako bi se udovoljilo potrebama preko 2.650 korisnika, koliko ih sada imamo na evidenciji.
Namirnice su najveći, ali samo jedan od troškova u radu Narodne kuhinje “Imaret”, prema broju korisnika najveće u BiH, i od prošle godine i Narodne pekare ”Imaret” koju smo instalirali. Treba dodati naknade za kuharsko i ostalo osoblje, troškove energije, goriva, nabavke i održavanje stalnih sredstava (vozila i kuhinjske opreme), održavanje prostora magacina i hladnjača, ambalaže za kućnu dostavu i drugog potrošnog materijala, sanitarne, administrativne, režijske i ostale troškove“, objašnjava Husanović i podvlači da je od početka pandemije COVID 19 i drugih dešavanja koja su uzrokovala poskupljenja namirnica, broj korisnika povećan za oko 10 posto.
Među ovim korisnicima je i Ifeta M., koja kaže da po svoj obrok u kuhinju dolazi nakon što je započela pandemija koronavirusa, što je ugrozilo njene prihode od rada na pijaci.
„Ovo je jedini obrok koji imam. Nikakva primanja nemam. Kako preživljavam... Nikako... nikako. Snalaziš se, boriš se. Što se tiče svega, makar imam siguran obrok“, poručuje.
Već godinama kuhinju koristi i Edina, čistačica po zanimanju koja trenutno radi za platu od 300 KM. Posao će zbog određenih okolnosti morati prekinuti na mjesec dana. Kaže, ne zna kako će taj period prebroditi.
„S mukama preživljavam. Imam dvoje unučadi sa sobom, kćerku i sina. Djeca nemaju obrok u školi. Počela sam raditi kao čistačica. čovjek ide da zaradi koji dinar. Ne možeš gledati nikoga ni gladna, ni žedna. Sad moram ponovo da se prijavim na biro, a nemam se kome požaliti. Nikoga to ne zanima“, priča Edina.
Po svoj obrok dolazi i Dina iz Srebrenice. Nema primanja, a u ovim hladnim danima ni struje.
„Nemam ogrjeva, nemam ništa. Primanja od socijale nemam, samo mi je ovo majka. Kuhinja. Svaki dan sam ovdje. Da imam bolje, ne bih dolazila. Ali nemam ništa i moram doći po ovaj ručak“, govori.
Svakodnevno se u jednoj od 60 javnih kuhinja koliko ih ima u BiH, hrani skoro 17.000 osoba, a prema podacima UNICEF-a, u apsolutnom siromaštvu živi oko 640,000 stanovnika.
Poražavajuća brojka ukazuje na apsurdnost bacanja ogromnih količina hrane dok u isto vrijeme među nama žive osobe koje sebi ne mogu priuštiti niti jedan obrok u danu, te prijeku potrebu da se uspostavi odgovorniji sistem.
Slijediti možemo i primjer Francuske koja je to uradila uvođenjem zakonske obaveze da se donira višak hrane, te različitih država članica Europske unije koje su uvele poreske olakšice, sve u okviru obaveze usklađivanja regulative sa smjernicama EU i ostvarenja cilja da se do 2030. prepolovi bacanje hrane, zadatak koji se sada nalazi i pred BiH kao potencijalnom budućom članicom.
Promjene su dakle, neophodne u svakom aspektu, premda je suština ista – da kao društvo doprinesemo odgovornom korišćenju resursa i korak po korak, trasiramo put ka okončanju gladi u BiH.
Amila Kolčaković
