Noć kada su se digli svi zdravstveni radnici: U 17 operacionih sala se radilo cijele noći 25. maja 1995. godine

Ratni uslovi za rad bili su posebno teški za zdravstvene radnike. Nedostajalo je svega. Zbog bojazni od granatiranja pacijenti su jedno vrijeme bili u podrumskim prostorijama. Kad nije bilo kreveta, ležali su na podu. Vidjeli su najteže ratne povrede. Posebno je bilo teško kada je dolazilo puno ranjenika odjednom. Osim ratnih povreda, liječili su i redovne pacijente. Djeca su se rađala donoseći radost u ratnom ludilu.

25. maj 1995.

Ali, najteži dan kojeg se sjećaju je 25. maj 1995. godine, kada su, nakon što je granata pala na Kapiju u 20:55, počeli da dovoze povrijeđene i mrtve. Nakon pada prve granate, na TV-u su javili šta se desilo, poslije čega su mnogi, od onih čije dijete, neko blizak, nisu bili kod kuće, požurili do Gradine.

U bolničkim hodnicima ležali su i živi i mrtvi, zdravstveni radnici su gledali kome se može pomoći uz plač i jauke onih koji su čuli ili vidjeli da su izgubili nekoga. Tada nije bilo mobitela ali radili su telefoni, bez prestanka se telefoniralo, i za dosta kratko vrijeme čulo da je poginuo Samir Pariz, Mendo, da je ranjen Garo, da je izgleda poginula i učiteljica Jelena i kćerka od nastavnika Harisa. Pa opet zvoni telefon i kažu poginuo je i Kindže, i Hodža, i tako dok se nije spisak, sa onima koji su poslije podlegli, zaustavio na 71. Broj bi bio veći da nije bilo zdravstvenih radnika koji su dali svoj maksimum da spase što više života.

Zamolili smo neke od ljekara, koji su radili te noći, da se prisjete 25. maja 1995. godine. U nastavku su njihova sjećanja.

Bosna i Hercegovina je krvarila pune četiri godine, a zajedno sa njom svi mi. Hvala Tuzlarijama koje čuvaju uspomenu na 25. maj i našu mladost. Sjećam se da su mene i supruga, prim.dr. Hasana Prašu, dovezli u bolnicu ljudi koji su nam stali na Sjenjaku. Sjećam se da je ulaz u bolnicu već bio ispunjen mrtvima, prekriveni plahtama i dekama. Hodnici, ljekarske sobe, sve je bilo puno povrijeđenih. Čula sam glasove “asistentice prvo mene”. Otišla sam na Ortopedsko - traumatološku kliniku i počela sa radom. Sve sale UKC-a su radile i sve ranjenike smo označavali imenom klinike i rednim brojem. Ono što je važno naglasiti je da nije došlo do grešaka u ordiniranju krvi i krvnih derivata. Zatim, 26. maj, svi respiratori dišu za pacijente i veliki broj anestezioloških aparata. Nakon toga nastupio je izuzetno težak period liječenja u jedinicama intenzivne terapije i borba za svaki život. To se ne može nikad zaboraviti. Moramo živjeti s tim teretom. Bol postaje jača kada zločinci nisu kažnjeni, kazala je prof.dr. Mirsada Prašo, koja se dobro sjeća svih mnogi lica, detalja, ali o tome, kaže, ne može da govori.

Tuzlarije

Tada mladi doktor, Fuad Pašić sa svojom suprugom, također doktoricom Amelom, često se šetao Krzom.

Te nesretne noći 25.5.1995. u 20:55 ubijena je tuzlanska mladost ni kriva ni dužna. Stravičan bilans, 71 žrtva, preko stotinu povrijeđenih. Na Dan mladosti, gle simbolike dovedene do apsurda, JNA sa obronaka Ozrena ispaljuje granatu na tuzlansku mladost. U to doba, na taj dan, granata nije slučajno ispaljena. Znalo se da se Tuzlaci unatoč ratu pokušavaju normalno da žive. Jer rat ubija ne samo fizički nego i pshički. Vezu sa normalnim životom i bitisanjem, mojim sugrađanima je jedino bilo moguće napraviti kroz takve susrete na istorijskom „legendarnom Korzu“ gdje su djedovi, očevi i sinovi, i nene i bake ali mame i unuke, izlazili u šetnju na to kultno mjesto.
Tu noć kad se dogodio masakr, bio sam mlađi dežurni na Hirurgiji. Svi povrijeđeni ali i jedan dio ubijenih, dovezeni su u Prijemnu hiruršku amblantu. Bio sam zatrpan sa svojim kolegama ogromnim brojem povrijeđenih i tom golemom nesrećom.
Od te noći stoji jedna rupa u mojoj duši i mom srcu. Veliki broj povrijeđenih je te noći spašen samo zato što je tuzlanska hirurgija, ali i druge hirurške grane, bile, a i danas baštine izvrsnu hirurgiju, neurohirurgiju, ortopediju, otorinu i druge hirurške discipline. Sve raspoložive operacione sale u svim hirurškim disciplinama su radile, ako se dobro sjećam 17 operacionih sala je bilo u funkciji. Moje drage kolege, svi su bili za operacionim stolovima. Neki više nisu živi, neki su otišli u penziju. Cijelu noć smo svi radili. Rame uz rame sa hirurzima su bili anesteziolozi, sa znanjem i iskustvom koji je omogućio u nemogućim uslovima stabilne pacijente za vrijeme operacije. To bi bilo sve neizvodljivo da nije bilo instrumentara, anestetičara ali i vanredno vrijednih medicinskih sestra i medicinara. Da nije bilo dobre organizacije mnogi bi životi još dodatno bili izgubljeni. Ujutro smo svi otišli da napravimo ponovne preglede operiranih da vidmo je li sve bilo adekvatno zbrinuto, trebaju li nam dodatne intervencije. Tek tad je započela borba protiv infekcije, dodatnih komplikacija i sl.
Noć prije, 24.5. ali i 23. i 22. sam baš u to doba, oko 21 sat, prolazio i bio na Kapiji sa svojom suprugom, mojom dragom Amelom. I mi smo se borili protiv tog prokletog rata šetajući, smijući se u kontaktima sa prijateljima i sugrađanima.
Neki životi su nepovratno ugašeni. Neke porodice su fizički i emotivno rasturene. Golemu tugu i teret nose porodice kroz sve ove godine poslije tog zločina. Uzeću sebi slobodu da kažem da iza ovoga ne stoji srpski narod, nego izrodi iz tog naroda koji su bili dio jedinice koja je ispalila na grad granatu, u doba kad se zna da tu na jednom mjestu bude više stotina mladih. To je neizbrisiva mrlja na toj „jebenoj JNA“ koja je trebala sama da pronađe vinovnika i važnije od toga, nalogodavca, da ga osudi, te da kaže da iza toga ona ne stoji.
Naša je zbilja surova, da tamo neki zlotvor Đukić dobija medicinski suport u Srbiji. Vojno medicinska akademija, vrhunska ustanova, treba da mu omogući da u miru proživi zenit svog života.
Iskreno mu želim da mu do kraja života kroz glavu prolazi ubijena tuzlanska mladost i njihove ojađene porodice. A još iskrenije mu želim da završi u zatvoru kada mu prestižna VMA, koju „veoma cijenim“, dovede opšte stanje na takvu razinu da može da odsluži svoju kaznu, napisao je prof.dr.sc.Fuad Pašić, specijalista opšte hirurgije, subspecijalista abdominalne hirurgije.

Tuzlarije

Dr. Selma Jakupović, neurohirurg, nedavno je na grudima zaposlenice u prodavnici vidjela prezime i sjetila se da se tako prezivao teško ranjeni mladić kojeg su operisali 25. maja 1995. godine. Ispostavilo se da je u pitanju njegova supruga. U pitanju je jedan od brojnih ranjenih koji su preživjeli Kapiju, nastavili sa svojom životom, ali koji nikad neće zaboraviti tu strašnu noć.

28 godina je prošlo od te kobne večeri ali se sjećam svega kao da je jučer bilo. Tada je u radnoj posjeti Klinici za neurohirurgiju boravio profesor Jan iz Francuske sa svojom ekipom, tako da sam kasno krenula kući iz bolnice, i kao i uvijek za vrijeme rata, pješke prema kući kroz grad, preko Korza. Svi smo, koliko god to sada bilo neshvatljivo, pokušavali da živimo normalno. Svratila sam kod sestre koja je bila u visokoj trudnoći. Naš smijeh je u 20h i 55min zaustavio potmuli zvuk granate. Nazvala sam Kliniku za neurohirurgiju i dežurna sestra Nesiba mi je saopštila da je pala granata na Kapiju i da ima puno povrijeđenih. Odmah sam krenula prema bolnici ne znajući kako mi je brat koji je tu večer bio na Kapiji. Moj zet je dotrčao za mnom i rekao mi da je stigao kući i da je dobro.
Ušla sam na ulaz Interne klinike, na putu prema Hirurgiji hodnici su bili puni povrijeđenih koji su dozivali, molili za pomoć. Dr. Pašić, koji je bio dežurni te večeri na Hirurgiji, rekao mi je da ne idem u hol, da su tamo svi mrtvi. U tom momentu nisam bila svjesna veličine tragedije. Otrčala sam u operacionu salu, dr. Kabil, kao najiskusniji hirurg vršio je trijažu. Rekao mi je da odmah uđem u salu. U šestoj, inače neurohirurškoj sali, bio je pacijent sa teškim povredama grudnog koša i abdomena. U sali su bili dr. Ademir Odobašić, hirurg i dr. Suad Keranović, anesteziolog. Kada smo vidjeli da nemamo instumentarku ja sam instrumentirala. Poslije su nam se pridružili dr. Feđa Omeragić, ginekolog i dr. Azur Tulumović. Operacija je bila jako teška, trajala je do 4h ujutru. Jako sam sretna što smo spasili jedan mladi život. Prije nekoliko dana na akreditaciji trgovkinje sam ugledala isto prezime. Rekla mi je da je to njen suprug i zahvalila se što smo ga spasili.
U isto vrijeme radile su sve operacione sale, od ORL do ginekologije. Svi smo davali maksimum od sebe. Profesor Michel Jan je došao sa svojom ekipom odmah nakon tragedije u bolnicu i pitao da li treba pomoći. Anesteziolog Maurice Fabre je radio sa našim anesteziolozima cijelu noć. Bili su jako potreseni, po povratku u Francusku, profesor Jan je u članku objavljenom u francuskim novinama rekao da se "Stidi Europe koja je dozvolila da se ovakav barbarizam desi". I nakon 28 godina sramota je da niko nije odgovarao i da je onaj koji je direktno odgovoran i dalje na slobodi, završava priču dr. Jakupović.

Dr. Harun Brkić, neurohirurg, uz sjećanje na 25. maj istakao je i kako se u ratu radilo timski. Bili su, kako kaže “dobra ekipa”.

Veliki broj zdravstvenih radnika su i tada 25. maja 1995, godine bili u gradu, i ispred Kapije. Prisjećali se divnih 25. majeva ranijih godina, a samo pola sata nakon toga bili u UKC-u i zbrinjavali ranjene. Nisu bili ni svjesni obima zločina i broja ranjenih to veče.
I danas nam je neobjašnjiv način na koji se 25. maja 1995. godine u masi ranjenih i tišini, na Klinici za hirurgiju pristupalo trijaži, inicijalnoj obradi, određivanju prioriteta kome pružiti pomoć. Još uvijek živim učesnicima tih događaja pred oči izlaze tadašnji hirurzi, od kojih mnogi i nisu više među nama, način na koje smo jedni druge bodrili, smirivali, jedni drugima pomagali. Sjećam se kako smo na hodnicima razmijenjivali papiriće gdje se koji ranjenik nalazi. Završetkom operacije jednog ranjenika uvijek smo bili u dilemi ko je sljedeći na redu za operaciju, da li smo ispravno odredili prioritete, jesmo li gdje pogriješili. Sastanak ljekara naredno jutro održan je u neopisivom miru, tišini, sa prebrojavanjem da li je netko u nekom sobičku, hodniku, na nekom spratu ostao, da mu nije pružena adekvatna pomoć. Ni jedan trenutak gnjeva, ljutnje, misli, nismo imali za one koji su ispalili tu granatu na nas i našu mladost. Nismo izražavali nikavo zadovoljstvo završenim poslom, nismo očekivali nikakavu zahvalnost, željeli smo samo da nas ostave na miru sa našim ranjenicima i bolesnicima.
Sa velikom ponosom se sjećam ljekara Klinike za hirurgiju i ostalih hirurških disciplina, koji su tu noć bili u bolnici, ranjenika koji su tako mirno i spokojono čekali našu pomoć. Ne mogu opisati sa kojim mirom su primali naše riječi, koliko su nam vjerovali kad im kažemo “bit će to dobro”. Sjetim se osoba koje su zbrinjavale ranjenike, hirurga koji su čitavu noć operisali te ranjenike i požalim, zapitam se, što i danas nismo više takvi. Nemam objašnjenja, jer što god bih rekao ne može objasniti kako smo tu noć radili. Možda najbolje stoji izjava jednog našeg uglednog hirurga, koji nije više sa nama i koji je volio fudbal, da smo bili dobra ekipa.

Tuzlarije

Onima koji nisu bili u Tuzli za vrijeme rata, teško je razumijeti zašto su mladi u tolikom broju bili ispred Kapije. Nakon silazaka u podrume, kada se vidjelo da rat neće prestati brzo kako se nadalo, pokušavalo se normalno živjeti u nenormalnim uslovima. Moralo se raditi, nabavljati hrana, drva, moralo se izlaziti da se koliko se to može sačuva mentalno zdravlje. Nekadašnji Dan mladosti u Tuzli je postao Dan žalosti, uz bol zbog gubitka mladih sugrađana, mnogi su svjesni da su svi mogli biti na Kapiji.

25.maj 1995.

Zahvaljujemo se ljekarima koji su odvojili vrijeme i prisjetili se 25. maja, znamo da su ih sjećanja na 25. maj potresla ali je važno da se zabilježi što više priča o masakru na Kapiji. Te noći, na razne načine pomagali su mnogi, građani koji su se zatekli, vojska, policija, zdravstveni radnici, svi sa istim ciljem, sačuvati još koji život.

Neka se nikada ne zaborave ubijeni civili, neka se nikome ne desi Kapija.

Sabina Mešić

TUZLARIJE - VIJESTI