Uđi, barem za tren, u srce roditelja koji se sprema sahraniti svoje dijete.
Pokušaj zamisliti taj smrznuti krvotok, tu skamenjenu misao uhvaćenu u raskoraku između hiljadu želja.
Smiješ li pogledati u prazne, prelijepe, tamne oči koje su tako željno htjele vidjeti neki puno ljepši svijet?
Neko će večeras u san poslati ušuškano najdraže biće uz prelijepe priče, tihim glasom ispričane, a opet neko će uz Fatihu i molitvu ispratiti dušu svoje duše na neko, daleko bolje mjesto od ovog nezamislivog pakla.
Usudi se i pronađi bajku dostojnu očeve suze.
Napiši riječ kojom ćeš opisati ono što majka ima u grudima gledajući smrt vlastitog djeteta.
Sve su bajke davno ispričane.
Sve su riječi tako prazne i bezvrijedne.
Džaba nam svi Dani zahvalnosti, Molitveni obroci, Hanuke, Mise, Hutbe i Džume.
Džaba i Hadž.
Licemjerje je uvijek imalo svoju vjeru i božanstvo samo u različitim valutama i kovini.
Sve smo pokvarili i od svega napravili novac i moć.
Najveća sveta mjesta ovog svijeta smo prodali za interes i lažni sjaj kojem je sve podređeno.
Krojimo zakone po normama licemjernog ponašanja surovo gurajući ustranu univerzalna vjerovanja u vrijednosti života.
Čemu mise i crkveni rituali, ili bilo koji religijski obredi kad ruševinama zatrpavamo one koji nisu ni prohodali.
Kitimo jelku, Božić je i pokloni su ispod. Koju želju zamislimo "kad kazaljke se poklope"?
Ima li i jedna za one oči, tamne i prazne s početka priče?
Ne, sigurno. To je daleko i dešava se nekom drugom.
Djeca ovog svijeta nestaju i nema udaljenosti koja bi to porekla.
Organizujemo samite globalnog karaktera o obnovljivim izvorima energije kako bi imali prliku da prekinemo isporuku iste te energije bolnicama i time direktno ubijemo tek rođenu djecu koja su u inkubatoru.
Ozbiljno smo evolucijski stasali.
Toliko ozbiljno da se sramim ljudskog roda.
Samo jedno više ubija i mnogo je strašnije od buke aviona i eksplozija razornih projektila.
Sablasna tišina, tek nedavno viđena i na ovim prostorima.
Elvir Bijedić
